Nastavljamo priču o Tokiu! Drugi dan posjeta prošao je još uzbudljivije, bar koliko se nama čini! Gdje su dečki bili i što su radili pročitajte u nastavku, a na stare postove se posjetite na oznaci 'Gost post'!
*********
“Odakle ste dečki?”
začuli smo ženski glas iza nas dok smo se vraćali s koncerta Faith No More u
industrijskom dijelu Tokija Shinkiba. Cijelo veče smo bili većinom okruženi
Amerikancima koji su činili 50% publike. Amerikanci s njihovim pravima i
osobnim slobodama. Jedan od njih nam se obratio vrlo svađalačkim tonom još
prije nego što je koncert počeo i rekao kako mu se stalno približavamo i da se
maknemo iz njegovog svetog osobnog prostora. ‘Merica! Nakon što sam mu objasnio
da to nije njegov prostor, nego samo mjesto na kojem stoji i kako se nalazi na
koncertu s nekoliko tisuća ljudi i ne može očekivati da mu se nitko neće
približiti (ovdje ne govorimo o guranju, nego stajanju preblizu), sam mu zadao
dva lijeva krošea, preko koljena mu slomio 12. kralježak i ostavio ga da krvav
cvili na podu svoga osobnog prostora nakon čega sam pobjednički popio gutljaj
piva kojeg sam cijelo vrijeme, bez prosute kapi, držao u desnoj ruci. Ovo,
doduše, baš nije precizan opis događaja.
Točnije bi bilo reći da smo se samo maknuli od budale, ali nismo uspjeli
potpuno pobjeći od sveameričke hegemonije. U nekoliko navrata sam čuo žaljenje
na nedostatak prostora, nošenje ruksaka na koncertima, jedan američki par
ispred nas nije htio pustiti ljude da prolaze između njih jer štaonisadaimajusadatuprolazitikroznjihovprostor!
Šlag na vrhu kesten pirea je bio jedan, inače simpatičan američki mladić, koji
mi je, kada sam izašao van uhvatiti malo zraka, pet minuta kukao kako unutra
nema dovoljno prostora i kako su ljudi došli s ruksacima na koncert.
Nakon večeri obilježene
odličnim koncertom i kulturološkim sukobima mi je gore spomenuta rečenica
zvučala kao balkanska pjesma koja me odmah vratila u vremena neprimjećivanja da
me netko uopće gurnuo na koncertima. Nisam očekivao da ću u Tokiju, kao što to
obično biva u mnogim europskim metropolama, čuti hrvatski/srpski jezik, ali
svijet je malo selo i isto bi se vjerojatno dogodilo i na Antarktici.
Ispostavilo se da je glas pripadao mladoj Slovenki rođenoj u Banjoj Luci koja
već neko vrijeme radi za jedan od milijardu tokijskih informatičkih startupa. Nakon
ugodno provedene večeri koju smo proveli ogovarajući Japance i razmjenjujući
iskustva o životu u stranoj državi bilo je je vrijeme za spavanje. Svaki sat u
Tokiju košta otprilike kao i sat vremena potrošenog goriva za prosječni trajekt
i odlučili smo ići ranije spavati kako ne bi prespavali pola sutrašnjeg
dragocjenog dana.
Idući dan smo započeli
šetnjom kroz Yoyogi park. Ne znam jeli najveći park u gradu, ali je svakako
najpoznatiji. Ispunjen podjednako turistima i lokalcima, osobito je zanimljivo
prošetati parkom nedjeljom kada svugdje možete vidjeti razne umjetnike,
glazbenike, sportaše, ljude u anime kostimima, razne entuzijaste i luđake. Kao
i većina drugih velikih parkova u gradu i ovaj ima radno vrijeme što je nama
vrlo neobično. Obično se zatvara kada padne mrak, tako da zimi poslije 17:00
sati više ne možete ući, a ljeti u prirodi možete uživati do 20:00.
Nedjeljni rockabilly plesnjak u Yoyogi parku |
Ovdje se također nalazi Meiji hram kojeg smo
odlučili posjetiti. Gradnja hrama je završena 1921. godine i posvećen je
duhovima cara Meiji i njegove supruge Shoken. Car Meiji se zbog njegove ključne
uloge u modernizaciji Japan smatra jednim od najvažnijih careva japanske
povijesti te je stoga ovaj hram jedan od najvažnijih. Zbog svoje velike
povijesne važnosti nalazi se na popisima mjesta za posjetiti većine turista,
iako osim što je veći od prosječnog hrama, izgledom ne odskače od drugih
hramova istog tipa koje sam posjetio. Moglo bi se reći da ako ste vidjeli
jedan, vidjeli ste sve. Za razliku od kršćanskih sakralnih građevina koje su
većinu povijesti građene što veće, skuplje, spektakularnije moguće, svetišta su ovdje funkcionalne građevine
građene po strogim pravilima, bez puno uljepšavanja. Naravno, iznimke i
varijacije uvijek postoje, ali za šinto hramove koji prevladavaju, ova pravila
vrijede.
Ulaz u Meiji hram |
Odmah preko puta parka
nalazi se poznata ulica Takeshita. Ispunjena modnim buticima, restoranima i
rijekom ljudi koja se cjelodnevno slijeva niz ulicu, najpoznatija je kao modni
centar Tokija gdje se nalaze desetci malih trgovina sa šarenom i neobičnom
odjećom kakvu drugdje ne možete nabaviti. Već vidim Maje Zmaje, ako me ikada
posjete, kako sline nad tigrasto šljokičastom suknjom u jednom od izloga i kako ih policija
izvlači iz Jimsinna, trgovine posvećene punk modi, jer su odbijale izaći iako
je radno vrijeme prošlo.
Rijeka ljudi u ulici Takeshita |
Nas nije trebala
izvlačiti policija jer moda ne spada baš u stvari koje nas previše zanimaju,
nego smo potpuno dobrovoljno sjeli na vlak i otišli jednu stanicu dalje u
susjedni dio grada koji se zove Shinjuku. Najprometnija stanica na svijetu kroz
koju dnevno prođe 3.7 milijuna ljudi se nalazi ovdje što je potvrdila
Guinnessova knjiga rekorda. Shinjuku je važan upravni i trgovački centar sa
nizom drugih sadržaja koji čine ovaj dio jednim od najvažnijih.
Zgrada gradske uprave je
najprepoznatljivija i mnogi turisti ju posjećuju zbog vidikovca koji se nalazi
na 45. katu. Cijeli kompleks se sastoji od tri dijela od kojih svaki zauzima
jedan gradski blok, ali je najveća i najpoznatija zgrada broj 1 koja ima 48
katova i u kojoj se nalazi spomenuti vidikovac. Cijeli kompleks je toliko velik
i toliko ljudi radi u njemu da ima svoju zasebnu stanicu podzemne željeznice u
podrumu zgrade broj 1.
Ljubiteljima noćnog
života svakako preporučujem posjetu dijelu čiji engleski naziv je Golden gai.
Malo područje koji se sastoji od šest usporednih malih ulica povezanih uskim
prolazima, kroz koje dvije osobe ne mogu proći jedna pored druge, sadrži preko
200 minijaturnih barova, restorana i klubova. Većinom imaju oko deset sjedećih
mjesta, dok u veliki broj ne stane više od 4 ili 5 osoba. Golden gai, sa svojim
uskim ulicama, malim kućicama i zapuštenim izgledom nam također pruža uvid u
kako je Tokija izgledao prije bombardiranja u Drugom Svjetskom ratu. Iako
izgleda vrlo zapušteno i podsjeća na nekakav azijski geto, nije ni malo jeftino
mjesto i privlači bogatu klijentelu. U to smo se sami uvjerili kada smo dva
obična piva i dva obična viskija platili 300 kuna. Poznat je kao mjesto gdje
dolaze mnogi umjetnici, pisci, glazbenici i slavne osobe.Mjesta su obično
tematski uređena i pokrivaju sve moguće glazbene smjerove. Mnogi barovi primaju
samo stalne goste i ako želite ući, prvo vas mora predstaviti jedan od stalnih
gostiju, ali mnogi pokušavaju privući upravo strance s engleskim cjenicima i
nećete imati problema pri pronalasku prigodnog mjesta. Iz financijskih razloga
tamo smo popili po jedno piće i zaputili se na prihvatljivija mjesta.
Jedna od uličica. |
Nekoliko minuta hoda
dalje se nalazi Robot Restaurant. Mjesto zavaravajućeg naziva jer je u njemu
hrana potpuno sporedna, je meni jedno od omiljenih mjesta koje sam do sada
posjetio. Ne radi se toliko o restoranu, koliko o malom svojevrsnom kazalištu u
kojem možete pogledati jednu od najluđih predstava na planeti. Gorile na
leptirima i pande na velikim kravama koje se bore protiv zle čarobnice u tenku
i njenih robotskih podanika, robotski boks mečevi, stakleni konji, ogromni
bubnjevi i Lady Gaga, veliki krokodili i morski psi, nekoliko desetaka plesača,
oskudno obučenih plesačica i pjevačica, bliješteći kostimi, svjetla i laseri,
laseri i još lasera. Sve je to zgurano u jednu predstavu od sat i petnaest
minuta koja će vas garantirano zabaviti. Uz to sve možetetakođer pojesti
večeru, ali to možete i mirne duše preskočiti. Na ovom linku možete pogledati mirniji dio predstave prije,
nego što izleti gorila na leptiru i pravo ludilo počne. Predstava se svakih
nekoliko mjeseci mijenja i uskoro ću se ponovno zaputiti tamo da vidim što su
novo smislili.
Još jedan dan se bližio
kraju. Iako smo bili puni dojmova i adrenalina, spremni za cijelonoćni provod,
ipak smo odlučili to odgoditi za naš treći i posljednji dan. Idući puta ćemo
pričati o maid cafés u Akihabari, nigerijskim svodnicima u Roppongiju i tome
kako je Tokio najbolji grad na svijetu. Do idućeg čitanja.
Matane
*********
Ne znam kako vama, ali nama se Tokio definitivno penje na listi mjesta koje bi voljele posjetiti, pa makar nas i policija izvlačila iz trgovina! Nadamo se da ćemo su narednih godinu dana, dok je Bojan još tamo, toliko obogatiti da ćemo si to moći i priuštiti! ;)
Koji gradovi su vama na vrhu popisa?
Koje vam je najdraže mjesto koje ste do sada posjetili?
Pišite nam i uživajte u ostatku vikenda, gdje god da ste!
Pozdrav od Bojana i 2 Maje
Jao Ameri i njihov personal space -.- Treba njih usred šutke ubacit :D Ovaj show zvuči uber zanimljivo, sad i ja želim vidjeti gorilu na leptiru :(
OdgovoriIzbriši:) NI mi u Bojanov ukus ne sumnjamo! ;)
Izbriši