GOST POST: Bojanov Japan - VII dio

Nastavljamo priču o Tokiu! Drugi dan posjeta prošao je još uzbudljivije, bar koliko se nama čini! Gdje su dečki bili i što su radili pročitajte u nastavku, a na stare postove se posjetite na oznaci 'Gost post'! 

*********

“Odakle ste dečki?” začuli smo ženski glas iza nas dok smo se vraćali s koncerta Faith No More u industrijskom dijelu Tokija Shinkiba. Cijelo veče smo bili većinom okruženi Amerikancima koji su činili 50% publike. Amerikanci s njihovim pravima i osobnim slobodama. Jedan od njih nam se obratio vrlo svađalačkim tonom još prije nego što je koncert počeo i rekao kako mu se stalno približavamo i da se maknemo iz njegovog svetog osobnog prostora. ‘Merica! Nakon što sam mu objasnio da to nije njegov prostor, nego samo mjesto na kojem stoji i kako se nalazi na koncertu s nekoliko tisuća ljudi i ne može očekivati da mu se nitko neće približiti (ovdje ne govorimo o guranju, nego stajanju preblizu), sam mu zadao dva lijeva krošea, preko koljena mu slomio 12. kralježak i ostavio ga da krvav cvili na podu svoga osobnog prostora nakon čega sam pobjednički popio gutljaj piva kojeg sam cijelo vrijeme, bez prosute kapi, držao u desnoj ruci. Ovo, doduše,  baš nije precizan opis događaja. Točnije bi bilo reći da smo se samo maknuli od budale, ali nismo uspjeli potpuno pobjeći od sveameričke hegemonije. U nekoliko navrata sam čuo žaljenje na nedostatak prostora, nošenje ruksaka na koncertima, jedan američki par ispred nas nije htio pustiti ljude da prolaze između njih jer štaonisadaimajusadatuprolazitikroznjihovprostor! Šlag na vrhu kesten pirea je bio jedan, inače simpatičan američki mladić, koji mi je, kada sam izašao van uhvatiti malo zraka, pet minuta kukao kako unutra nema dovoljno prostora i kako su ljudi došli s ruksacima na koncert.

Nakon večeri obilježene odličnim koncertom i kulturološkim sukobima mi je gore spomenuta rečenica zvučala kao balkanska pjesma koja me odmah vratila u vremena neprimjećivanja da me netko uopće gurnuo na koncertima. Nisam očekivao da ću u Tokiju, kao što to obično biva u mnogim europskim metropolama, čuti hrvatski/srpski jezik, ali svijet je malo selo i isto bi se vjerojatno dogodilo i na Antarktici. Ispostavilo se da je glas pripadao mladoj Slovenki rođenoj u Banjoj Luci koja već neko vrijeme radi za jedan od milijardu tokijskih informatičkih startupa. Nakon ugodno provedene večeri koju smo proveli ogovarajući Japance i razmjenjujući iskustva o životu u stranoj državi bilo je je vrijeme za spavanje. Svaki sat u Tokiju košta otprilike kao i sat vremena potrošenog goriva za prosječni trajekt i odlučili smo ići ranije spavati kako ne bi prespavali pola sutrašnjeg dragocjenog dana.

Idući dan smo započeli šetnjom kroz Yoyogi park. Ne znam jeli najveći park u gradu, ali je svakako najpoznatiji. Ispunjen podjednako turistima i lokalcima, osobito je zanimljivo prošetati parkom nedjeljom kada svugdje možete vidjeti razne umjetnike, glazbenike, sportaše, ljude u anime kostimima, razne entuzijaste i luđake. Kao i većina drugih velikih parkova u gradu i ovaj ima radno vrijeme što je nama vrlo neobično. Obično se zatvara kada padne mrak, tako da zimi poslije 17:00 sati više ne možete ući, a ljeti u prirodi možete uživati do 20:00.

Nedjeljni rockabilly plesnjak u Yoyogi parku

Ovdje se također nalazi Meiji hram kojeg smo odlučili posjetiti. Gradnja hrama je završena 1921. godine i posvećen je duhovima cara Meiji i njegove supruge Shoken. Car Meiji se zbog njegove ključne uloge u modernizaciji Japan smatra jednim od najvažnijih careva japanske povijesti te je stoga ovaj hram jedan od najvažnijih. Zbog svoje velike povijesne važnosti nalazi se na popisima mjesta za posjetiti većine turista, iako osim što je veći od prosječnog hrama, izgledom ne odskače od drugih hramova istog tipa koje sam posjetio. Moglo bi se reći da ako ste vidjeli jedan, vidjeli ste sve. Za razliku od kršćanskih sakralnih građevina koje su većinu povijesti građene što veće, skuplje, spektakularnije moguće, svetišta su ovdje funkcionalne građevine građene po strogim pravilima, bez puno uljepšavanja. Naravno, iznimke i varijacije uvijek postoje, ali za šinto hramove koji prevladavaju, ova pravila vrijede.

Ulaz u Meiji hram

Odmah preko puta parka nalazi se poznata ulica Takeshita. Ispunjena modnim buticima, restoranima i rijekom ljudi koja se cjelodnevno slijeva niz ulicu, najpoznatija je kao modni centar Tokija gdje se nalaze desetci malih trgovina sa šarenom i neobičnom odjećom kakvu drugdje ne možete nabaviti. Već vidim Maje Zmaje, ako me ikada posjete, kako sline nad tigrasto šljokičastom  suknjom u jednom od izloga i kako ih policija izvlači iz Jimsinna, trgovine posvećene punk modi, jer su odbijale izaći iako je radno vrijeme prošlo.

Rijeka ljudi u ulici Takeshita

Nas nije trebala izvlačiti policija jer moda ne spada baš u stvari koje nas previše zanimaju, nego smo potpuno dobrovoljno sjeli na vlak i otišli jednu stanicu dalje u susjedni dio grada koji se zove Shinjuku. Najprometnija stanica na svijetu kroz koju dnevno prođe 3.7 milijuna ljudi se nalazi ovdje što je potvrdila Guinnessova knjiga rekorda. Shinjuku je važan upravni i trgovački centar sa nizom drugih sadržaja koji čine ovaj dio jednim od najvažnijih.

Zgrada gradske uprave je najprepoznatljivija i mnogi turisti ju posjećuju zbog vidikovca koji se nalazi na 45. katu. Cijeli kompleks se sastoji od tri dijela od kojih svaki zauzima jedan gradski blok, ali je najveća i najpoznatija zgrada broj 1 koja ima 48 katova i u kojoj se nalazi spomenuti vidikovac. Cijeli kompleks je toliko velik i toliko ljudi radi u njemu da ima svoju zasebnu stanicu podzemne željeznice u podrumu zgrade broj 1.

Ljubiteljima noćnog života svakako preporučujem posjetu dijelu čiji engleski naziv je Golden gai. Malo područje koji se sastoji od šest usporednih malih ulica povezanih uskim prolazima, kroz koje dvije osobe ne mogu proći jedna pored druge, sadrži preko 200 minijaturnih barova, restorana i klubova. Većinom imaju oko deset sjedećih mjesta, dok u veliki broj ne stane više od 4 ili 5 osoba. Golden gai, sa svojim uskim ulicama, malim kućicama i zapuštenim izgledom nam također pruža uvid u kako je Tokija izgledao prije bombardiranja u Drugom Svjetskom ratu. Iako izgleda vrlo zapušteno i podsjeća na nekakav azijski geto, nije ni malo jeftino mjesto i privlači bogatu klijentelu. U to smo se sami uvjerili kada smo dva obična piva i dva obična viskija platili 300 kuna. Poznat je kao mjesto gdje dolaze mnogi umjetnici, pisci, glazbenici i slavne osobe.Mjesta su obično tematski uređena i pokrivaju sve moguće glazbene smjerove. Mnogi barovi primaju samo stalne goste i ako želite ući, prvo vas mora predstaviti jedan od stalnih gostiju, ali mnogi pokušavaju privući upravo strance s engleskim cjenicima i nećete imati problema pri pronalasku prigodnog mjesta. Iz financijskih razloga tamo smo popili po jedno piće i zaputili se na prihvatljivija mjesta.

Jedna od uličica.

Nekoliko minuta hoda dalje se nalazi Robot Restaurant. Mjesto zavaravajućeg naziva jer je u njemu hrana potpuno sporedna, je meni jedno od omiljenih mjesta koje sam do sada posjetio. Ne radi se toliko o restoranu, koliko o malom svojevrsnom kazalištu u kojem možete pogledati jednu od najluđih predstava na planeti. Gorile na leptirima i pande na velikim kravama koje se bore protiv zle čarobnice u tenku i njenih robotskih podanika, robotski boks mečevi, stakleni konji, ogromni bubnjevi i Lady Gaga, veliki krokodili i morski psi, nekoliko desetaka plesača, oskudno obučenih plesačica i pjevačica, bliješteći kostimi, svjetla i laseri, laseri i još lasera. Sve je to zgurano u jednu predstavu od sat i petnaest minuta koja će vas garantirano zabaviti. Uz to sve možetetakođer pojesti večeru, ali to možete i mirne duše preskočiti. Na ovom linku možete pogledati mirniji dio predstave prije, nego što izleti gorila na leptiru i pravo ludilo počne. Predstava se svakih nekoliko mjeseci mijenja i uskoro ću se ponovno zaputiti tamo da vidim što su novo smislili.

Još jedan dan se bližio kraju. Iako smo bili puni dojmova i adrenalina, spremni za cijelonoćni provod, ipak smo odlučili to odgoditi za naš treći i posljednji dan. Idući puta ćemo pričati o maid cafés u Akihabari, nigerijskim svodnicima u Roppongiju i tome kako je Tokio najbolji grad na svijetu. Do idućeg čitanja.

Matane

*********

Ne znam kako vama, ali nama se Tokio definitivno penje na listi mjesta koje bi voljele posjetiti, pa makar nas i policija izvlačila iz trgovina! Nadamo se da ćemo su narednih godinu dana, dok je Bojan još tamo, toliko obogatiti da ćemo si to moći i priuštiti! ;)

Koji gradovi su vama na vrhu popisa?

Koje vam je najdraže mjesto koje ste do sada posjetili?

Pišite nam i uživajte u ostatku vikenda, gdje god da ste!

Pozdrav od Bojana i 2 Maje