GOST POST: Bojanov Japan - VI dio

Ove subote Bojan nas sve zajedno vodi u Tokio! E to je izlet koji se ne propušta! Što su sve on i njegov prijatelj iz Hrvatske obišli saznajte u nastavku, a prethodne Bojanove postove naći ćete pod oznakom 'Gost post'!

**********

Odljepljujem se od zadnjeg sjedala taksija, tromo izlazim ispred hotela dok sunce izlazi iznad nepreglednog mora nebodera koji čine Tokio.  Unatoč nerazumnoj potrošenoj količini novaca, bez ikakvog žaljenja, sa zadovoljnim pijanim smiješkom se ja i moji osječki prijatelj krećemo prema recepciji. Negdje tokom noći smo odlučili produžiti ostanak za još jednu noć. Njemu prepuštam razgovor s osobljem. Ja nisam u stanju.

Tako je otprilike izgledala svaka od tri noći u Tokiju, izuzev razgovora s osobljem, koje smo ja i prijatelj iz Hrvatske, koji je došao u posjetu, tamo  proveli. Iako smo htjeli ostati puno duže, više od tri noćenja u nekada najskupljem gradu na svijetu, koji je danas tek na sedmom mjestu, bi nas financijski uništilo. 

Nije mi bio prvi posjet Tokiju, ali je bio prvi s nekim srodnih interesa s kim nisam morao raditi kompromise i mogli smo posjećivati mjesta koja god smo poželjeli. Tri dana za obilazak grada od 13 milijuna stanovnika i najveće metropolitansko prodručje na svijetu od 35 milijuna stanovnika nije ni približno dovoljno, ali može biti dovoljno za posjet najvažnijim turističkim atrakcijama.

Tokyo prevedeno s japanskog doslovno znači istočni glavni grad i glavni grad Japana je postao tek 1868. godine kada je car Meiji prebacio svoju prijestolnicu iz Kyota u Tokio. Smatra se cjelovitim gradom, ali način na koji se njime upravlja ga zapravo čini skupinom zasebnih gradova. Svaki dio, kojih ima 23, se vodi kao zaseban grad sa svojim gradonačelnikom, gradskim vijećem i upravom. Osim 23 dijela grada koji čine centralni Tokio, sastoji se od još 26 gradova. Krovna uprava svim tim zasebnim jedinicama je centralna tokijska gradska uprava koja se nalazi u „gradu“ Shinjuku u zgradi uistinu impresivnih dimenzija o kojoj ćemo kasnije detaljnije razgovarati.

U idućih nekoliko tekstova ću vas upoznati s raznim dijelovima i atrakcijama u Tokiju i okolici koje sam posjetio, ne nužno samo za vrijeme zadnjeg izleta, a započet ćemo s dijelom grada koji se zove Ginza. Ginza je najpoznatiji šoping kvart za bogataše u kojem možete pronaći sve najpoznatije i najskuplje modne marke kao i sve drugo što svaki milijunaš koji imalo drži do sebe zahtijeva u neposrednoj blizini svoga stana. Pitate se što dva siromašna Hrvata rade tu? Sasvim slučajno se naš hotel, koji je potpuno običan i nije namijenjen bogatašima, našao ovdje. Osim kave za 60 kn i nakita od nekoliko milijuna kuna, ovdje također postoje mnogi mali restorani, barovi, klubovi, trgovine koje su cijenom prihvatljivi i mi smo uspjeli relativno jeftino (Relativno jeftino za Tokio.) jesti i piti. Također, pri izlasku iz vlaka na stanici vam neće provjeravati imovinsku karticu i možete se slobodno prošetati koliko god imali ili nemali.

Ovaj dio je prigodno dobio naziv po kovnici srebrnog novca koja je ovdje djelovala od 1612. do 1800., a nakon velikog potresa 1923. godine se počela razvijati u ono što je danas. Ako subotom prošećete glavnom ulicom Chuo-dori primijetit ćete čudan manjak auta i zapitat ćete se zašto ljudi hodaju cestom. Objašnjenje za ovaj paranormalni fenomen nije ni malo paranormalan. Gradske vlasti su odlučile subotom glavnu ulicu zatvoriti za aute kako bi svi mogli s obiteljima šetati gdje god požele i bezbrižno trošiti novce u tisućama trgovina i restorana koji se nalaze u ulici. Mi smo u ovom, za Tokio vrlo neobičnom i pomalo nadrealnom događanju, sudjelovali samo šetajući.

Chuo-dori subotom poslije podne

Dvadesetak minuta hoda ili samo jedinu stanicu podzemnom željeznicom nalazi se Gado-shita („Ispod grede“); raj za svakom gurmana i pijanca. 700 metara uz povišenu prugu oko stanice Yurakucho stoji niz restorana i kafića zbijenih jedan uz drugi. Od tradicionalnih izakaya ili yakitori restorana možete također pronaći francuske i talijanske restorane, njemačke pivnice i još štošta drugo. Kod ovakvog velikog izbor, vrlo je teško odabrati što želite. Za nas je bilo preteško te smo, slučajno naletjevši na taj dio, samo prošetali i nastavili dalje.

Gado-shita restorani ispod tračnica

Postoje još neka zanimljiva mjesta u Ginzi koja se mogu posjetiti kao što je policijski muzej i mnoge poznate robne kuće, ali je, iako uvijek možete pronaći neki mali povoljni bar ili restoran s deset stolica na devetom katu neke zgrade, ipak dio grada prvenstveno namijenjen pražnjenju debelih novčanika i ne nudi previše tankim novčanicima. Jedno mjesto koje bi htio istaknuti u Ginzi, a nisam ga još imao priliku posjetiti, je Kagaya Bar. Trenutno drži laskavu titulu najluđeg bara u Tokiju, što je samo po sebi vrlo veliko dostignuće. Koliko i na koji način je lud možete pogledati u ovom videu, a ja ću ga prvom prilikom posjetiti i napisati koju rečenicu o tome.

Petnaest minuta hoda od Ginze se nalazi Tsukiji tržnica ribom, najveća takva tržnica na svijetu. Za ljubitelje ribe je to mjesto koje svakako moraju posjetiti. Možete razgledavati i otkrivati nove vrste ribe i morskih plodova za koje nikada niste čuli, uz prethodnu rezervaciju promatrati aukcije gdje se tune prodaju za nekoliko desetaka tisuća dolara i pojesti sushi u jednom od mnogih mjesta koje ga nude u kompleksu tržnice. S obzirom da je riba kupljena direktno s izvora nekoliko metara dalje, sushi ne može biti svježiji. Ako vam riba ne predstavlja previše u životu i osjetite žestoku mučninu od jučerašnje alkoholne eskapade, sveprisutni smrad ribe i nervozni zaposlenici u viličarima kojima je turista preko glave bi vas mogli stajati glave i Tsukiji bi mogao biti zadnje što ćete vidjeti, možda je bolje da ovu atrakciju zaobiđete.

Aukcija zamrznute tune

Najprometnija željeznička stanica nije, kako bi se moglo očekivati, glavna stanica maštovitog naziva Tokyo Station. Tri stanice u Tokiju su prometnije, a jedna od njih je Shibuya kroz koju dnevno (DNEVNO!) prođe preko tri milijuna putnika. Kada izađete kroz Hachiko izlaz prvo što ugledate je poznato Shibuya raskršće. Vjerojatno najpoznatiji simbol grada koji je prikazan u svakom filmu ili dokumentarcu koji ima nekakve veze s Tokijom. Veliko raskršće na kojem se za sve pješake istovremeno pali zeleno i more ljudi se salije sa svih strana preplavljujući raskršće. Ovaj mravinjak od nekoliko tisuća ljudi koji se svakih nekoliko minuta puni i prazni može prvi puta (i drugi, treći, četvrti i peti) za slavonsku lolu poput mene biti pomalo zastrašujući, ali kada se nađete okruženi tolikim ljudima, ogromnim video ekranima i neonskim reklamama najbolje možete osjetiti kako diše grad u kojem se nalazite.

More svega!

Odmah pored izlaza Hachiko se, logično, nalazi skulptura Hachika. Priču o ovom psu vjerojatno već znate. Ako ne znate, izvolite sami guglati. Neću o tome pisati jer mi sama pomisao na nju tjera suze na oči. Snimljeno je nekoliko filmova na temu koje isto nisam nikada gledao, niti ću ih ikada gledati jer to moje srce, osjetljivo na pse, ne može podnijeti. Mislim da čak ima jedan s Richardom Gereom. Prostor oko skulpture je uvijek prepun ljudi. Neki ovdje čekaju prijatelje, neki stoje u redu da bi se slikali s Hachikom, također se tu iz nekog, meni nepoznatog, razloga uvijek nalaze barem dvije televizijske ekipe koje teroriziraju prolaznike pitanjima.

Red za slikanje je bio predugačak pa smo odlučili slikati druge osobe s Hachikom

Shibuya je općenito poznat kao središte mode i kulture, što se isto može reći za mnoge dijelove Tokija. Horde ljudi uvijek prolaze ulicama ispunjenim velikim brojem trgovačkih centara, restorana, barova i noćnih klubova. Mene ovdje uvijek dovede restoran Ichiran. Ramen restoran vrlo popularan među turistima i stanovnicima Tokija za koji restoran možda nije najbolji izraz. Prije bi ga nazvao valovom za svinje gladne ramena koji je gotovo potpuno eliminirao društvenu komponentu iz ovog „restoranskog“ dijela. Po dolasku ubacujete novac u automat koji vam ispljune karticu s vašom narudžbom. Karticu uručujete osoblju koje vam daje listić na kojem u detalje označujete kakav ramen želite jesti. Birate između nekoliko razina ljutine, količine bijelog luka, vremena kuhanja rezanaca, gustoće juhe itd. Obično se čeka minimalno 15 minuta nakon čega sjedate u kabinu, odvojeni od prijatelja i osoblja, samo vi i hrana u konačnom okršaju u kojem je pobjednik neizvjestan. Nakon izvojevane pobjede ili tragičnog poraza od ruke zlih rezanaca, popijete čašu vode i ponosno ili osramoćeno odlazite dalje. Ne mogu se oteti dojmu da je cijeli koncept smišljen kako bi turistima bio zanimljiv i lakše im se praznili džepovi, ali me nije briga jer je hrana odlična.

Ichiran

U Shibuyi se također nalazi dio poznat pod engleskim nazivom Love Hotel Hill u kojem se nalazi nekoliko desetak „ljubavnih“ hotela. Specifičan su japanski fenomen kojeg drugdje ne nalazite. O njima ćemo detaljnije pričati drugi puta. Za sada je dovoljno reći kako u njima ne plaćate po noći, nego po satu.

Opet opasno kasnim s tekstom i čujem ljuto škrgutanje zubi Maja do ovdje. Vrijeme je da završim. Idući puta ćemo nastaviti pričati o Tokiju, temi o kojoj bi se moglo nekoliko knjiga napisati. Sva sreća nisam toliko ambiciozan i sve ću nagurati u nekoliko kratkih tekstova.

Matane

********

Da li bi voljeli posjetiti Tokio? Ili već jeste?

Što vas k njemu privlači?

Koje svjetske gradove bi najviše voljeli vidjeti?

Pišite nam i uživajte u ostatku vikenda! :)

Pozdrav od Bojana i 2 Maje

INTERIJERI: Radna soba

Zadnji 'Interijeri' post je bio prije više od godinu dana, a kako je uređenje doma jedna od naših najdražih zanimacija, odlučile smo malo oživiti ovu kategoriju! Svašta imamo u planu, ali počet ćemo sa radnom sobom u kojoj nastaju skoro svi naši 'Diy' postovi! Ova radna soba je nekada bila bakina kuhinja i puna je lijepih uspomena zbog čega je u njoj još ljepše boraviti! Prostor nije uređen planski (što se vidi iz fotografija), niti je postojala jasna vizija kako će izgledati. Sve je išlo nekako spontano uz puno promjena tijekom vremena i puno improvizacije, a bez imalo opeterćenja da bude završeno i dobije svoj konačan izgled. Dio namještaj u ovoj sobi je dobijen, jer nekome nije više trebao, dio smo imali, a nešto je napravio jedan iznimno talentirani stolar, ali od ostataka, tako da 'uređenje' prostora nije koštalo gotovo ništa! Osnovna karakteristika ove sobe je da je funkcionalna i da je iskorišteno ono što je bilo na raspolaganju!

Iako na prvi pogled djeluje kaotično, svaka stvar u radnoj sobi ima svoje mjesto! Na plitkim zelenim policama nalaze se sitnice sortirane u staklenke sa ukrašenim poklopcima, plastične kutijice od slatkiša koje su omotane špagom ili starim krojevima iz burde. Uz njih tu je i bakina kolekcija keramičkih psića, čisto kiča radi! ;)

Prekrasan tirkizno-zlatni, ali još uvijek ne završen radni stol dar je od bolje polovice i potpuno je napravljen od ostataka. Na njemu stoji pisač i laptop, u malim ladicama je sortirano sve i svašta, a u velikim su krojevi i šablone pažljivo složeni u fascikle! Na gornjoj plohi se nalazi hrpa sitnica i uspomena koje nemaju neku funkciju već služe isključivo za skupljanje prašine!

Na stolu prabakine singerice stoji vjerna pomoćnica koja je naslijeđena od mame! Na zidu je 'uradi sam' držač za konce napravljen od drvenih bojica i komada iverala, tanjurić za pribadače i azilski kalendar (slike su stare pa je i album prošlogodišnji!).

Komadići tkanine složeni su u viseće platnene Ikea police koje su kupljene u second handu za svega par kuna, a viseće korpice u kojima držimo voće i povrće na kampiranju privremeno služe za držanje raznih broševa i kopči za kosu koje smo napravile.

Na sredini sobe se nalazi stol za krojenje i sav ostali kreativan rad, a u ormaru su tkanine, razna ambalaža koju vrijedno skupljamo, odjeća koja čeka prepravljanje i alat! U otvorenom ormariću stoje kutije sa ljepilima i perlicama, a na njemu stari radio koji je već dugo u obitelji i čeka da mu se nađe neko bolje mjesto.

Bijela polica, koja je također napravljena od ostataka, čuva stare limene kutije u kojima su salvete iz maminog djetinjstva, staklenke sa trakama, knjige i rokovnike, a ispod nje je daska za peglanje!

Iako po internetu možete naći hrpu prekrasnih radnih prostora, od onih malih koji stanu u plakar, do velikih, prostranih soba isplaniranih do najsitnijeg detalja, nama je ova draga baš takva kakva je, sa svim svojim nesavršenostima i puna kičeraja, baš kako volimo! To je mala oaza kreativnosti gdje na miru možemo uživati u stvaranju i gdje svaki dio ima neku svoju priču!

Kako Vam se sviđa?

Da li imate neki svoj radni prostor za kreativan rad?

Imate li neke savjete za organizaciju radne sobe?

Pišite nam i šaljite svoje fotke i ideje! Voljele bi vidjeti mjesta gdje vi stvarate! :)

Uživajte u vikendu i budite kreativni!

Maje

DIY: Omot za album

Albume za fotke smo već sređivale! Jednog smo ukrasile decoupage tehnikom i od njega napravile kuharicu, na drugi smo ljepile tkaninu, a danas ćemo praviti omot koji se može skinuti! Ovakav omot možete napraviti i za bilježnice ili rokovnike koji vam se ne sviđaju, stvarno nije teško, bitno je samo da dobro izmjerite, a što je najbolje kada se uprlja samo ga skinete i operete! Metar u ruke, krećemo!

Što vam treba:

album, rokovnik, bilježnica, tkanina (koja se ne rasteže), flizelin (ako imate tanju tkaninu), metar, pribadače, škare, kreda, mašina za šivanje, glačalo.

Postupak:

Dobro izmjerite korice i to prvo vanjske od jednog ruba do drugog, po mogućnosti dok je album zatvoren kako bi mjera bila što točnija! Zatim mjerite unutrašnju stranu korice, za preklop (druga slika), tu mjeru uduplate, zbrojite sa prvom mjerom i dodate joj 4 cm za rub! Preostaje vam još samo da izmjerite visinu korica, dodajte toj mjeri 4 cm i dobili ste dimenzije koje ćete rezati!

Kada imate dimenzije pravokutnika, označite ih na tkanini i režite, a zatim izrežite i komad flizelina istih dimenzija! Flizelin nije potrebno koristiti ako vam je tkanina dovoljno čvrsta i ne prozire se. Mi smo koristile tanje pamučno platno pa nam je trebao flizelin! Flizelin zaljepite na tkaninu tako da ljepljivu stranu flizelina okrenete prema naličju tkanine, poravnate rubove i sve prekrijete vlažnom gazom ili nekom tanjom krpom i lagano glačate sa glačalom ugrijanim na najjaču temperaturu!

Kraće stranice pravokutnika presavijte dva puta i porubite! Ovi rubovi će biti sa unutrašnje strane korica albuma! Na porub bi trebalo otići po 2 cm sa svake strane (to je onih 4 cm koje ste dodali na mjeru), dakle presavijte rub tako da taj dio bude 1 cm, pa ponovite, tj. presavijte još jedan put prema unutra!

Tkaninu položite licem prema vama i presavijte prema sredini dio koji će biti preklop, sa jedne i sa druge strane! Položite korice albuma na tkaninu i iscrtajte gornji i donji rub kredom po tkanini! Tako ćete biti sigurni da će omot točno odgovarati albumu! Kada ste označili rubove, tkaninu spojite pribadačama!

Mašinom za šivanje šijte po linijama koje ste nacrtali kredom. Srednji dio koji je ostao neporubljen presavijte dva puta prema naličju i sašijte pa isto ponovite i sa drugom stranom!

Na kraju još odrežite višak tkanine uz šavove preklopa, preokrenite omot na pravu stranu i navucite ga na album! To ćete najlakše napraviti tako da obje korice albuma skroz savijete unatrag i navučete odjednom obje strane (kao na slici).

Gotovo! :) Iako smo možda u silnoj želji da što jasnije objasnimo izradu ovog omota malo zakomplicirale stvar, nemojte dati da vas puno teksta i slika obeshrabri! Stvarno je jako jednostavno! :) Ako ipak tražite jednostavniji način za napraviti omot, imamo mi i jedan tutorial za omot bez šivanja pa provjerite!;)

Kako vam se sviđa ovaj omot?

Da li ste već radili nešto slično?

Iako možda izgled albuma za slike i nije toliko bitan, nas veseli uljepšavanje! Na ovaj način smo izbjegle kupovinu novog i uz malo truda sredile album koji smo dobile, a nije nam se sviđao i stajao je neiskorišten skupljajući prašinu! Ponekad je bitno samo stvari pogledati iz nekog drugog kuta i ne otpisati odmah nešto što vam nije baš po volji! :)

Nadamo se da smo vas inspirirale na kreativnu akciju! ;)

Pozdrav od Maja

ČITAMO: Madonnine knjige za djecu

Već duže vrijeme u knjižnici gledamo Madonnine knjige za djecu i nikako da ih posudimo jer su nam se činile preozbiljnima za naše mališane, a baš su nam se sviđale ilustracije pa smo ih napokon za vikend posudili da ih prelistamo. Vrijeme je da upoznamo kraljicu popa i u nekom drugom svjetlu! U našoj knjižnici mogu se pronaći tri od ukupno pet Madonninih knjiga, a riječ je o knjigama koje, kako sama autorica kaže, nose snažne moralne pouke i temelje se na židovskom učenju kabali, a namijenjene su djeci od 5 do 10 godina.

Jabuke gospodina Peabodyja

Radnja svake od pet knjiga događa se na različitim krajevima svijeta i  u vremenski različitom razdoblju, a radnja ove knjige događa se 50-ih godina u Americi u gradiću Happvilleu. Za pisanje ove knjige Madonnu je inspirirala jedna ukrajinska priča stara tri stotine godina, a koju je čula od svoga učitelja kabale. Priča govori o snazi koju riječi imaju i o tome kako riječi vrlo lako mogu nekoga povrijediti te kako o ljudima ne smijemo nešto suditi, a da nismo prije toga dobro promislili.

Jakov i sedam lopova

Na prvoj stranici ove priče stoji da je posvećena svoj zločestoj djeci svijeta! Radnja je smještena u hladnu Rusiju u 18. stoljeće, a govori o postolaru Jakovu, njegovoj ženi Olgi i jedinom sinu Miši koji je bio smrtno bolestan. Kada više nisu znali kako bi mu pomogli, pomoć su potražili od mudrog starca iz sela za kojega se pričalo da može komunicirati s anđelima i da radi čuda. Starac na kraju uspijeva pomoći malom Miši uz pomoć sedam lopova!

Priča nosi poruku da svatko od nas ako želi može činiti čuda, i u svom životu i u životima drugih!

Engleske ruže

I za kraj smo ostavili priču za djevojčice smještenu u Englesku u današnje vrijeme. Engleske ruže su zapravo djevojčice po imenu Nicole, Amy, Charlotte i Grace. One su nerazdvojne prijateljice koje uživaju u svome prijateljstvu, a jedino što ih tišti je ljubomora prema lijepoj djevojčici imenom Binah. Kroz priču djevojčice shvaćaju da ne trebaju biti ljubomorne i željeti nešto što ima netko drugi jer im se to može obiti o glavu!

Sve knjige nose pozitivne poruke namijenjene djeci i uče ih kako se nositi s nekim problemima s kojima će se često kroz život susretati. Priče su jednostavne i lako čitljive, a nama se najviše sviđaju ilustracije.

Ako već razmišljate o uskršnjim poklonima za djecu, evo ideje! (Nama je najbolja Jakov i sedam lopova.)

Madonnine knjige za djecu su dobile dosta podijeljene kritike, neki su oduševljeni, a neki smatraju da su prebanalne. Zanima nas vaše mišljenje ako ste ih čitali!

Do čitanja,

Maje