Ove subote Bojan nas sve zajedno vodi u Tokio! E to je izlet koji se ne propušta! Što su sve on i njegov prijatelj iz Hrvatske obišli saznajte u nastavku, a prethodne Bojanove postove naći ćete pod oznakom 'Gost post'!
**********
Odljepljujem se od
zadnjeg sjedala taksija, tromo izlazim ispred hotela dok sunce izlazi iznad
nepreglednog mora nebodera koji čine Tokio.
Unatoč nerazumnoj potrošenoj količini novaca, bez ikakvog žaljenja, sa zadovoljnim
pijanim smiješkom se ja i moji osječki prijatelj krećemo prema recepciji.
Negdje tokom noći smo odlučili produžiti ostanak za još jednu noć. Njemu
prepuštam razgovor s osobljem. Ja nisam u stanju.
Tako je otprilike
izgledala svaka od tri noći u Tokiju, izuzev razgovora s osobljem, koje smo ja
i prijatelj iz Hrvatske, koji je došao u posjetu, tamo proveli. Iako smo htjeli ostati puno duže,
više od tri noćenja u nekada najskupljem gradu na svijetu, koji je danas tek na
sedmom mjestu, bi nas financijski uništilo.
Nije mi bio prvi posjet
Tokiju, ali je bio prvi s nekim srodnih interesa s kim nisam morao raditi
kompromise i mogli smo posjećivati mjesta koja god smo poželjeli. Tri dana za
obilazak grada od 13 milijuna stanovnika i najveće metropolitansko prodručje na svijetu od 35 milijuna stanovnika nije ni
približno dovoljno, ali može biti dovoljno za posjet najvažnijim turističkim
atrakcijama.
Tokyo prevedeno s
japanskog doslovno znači istočni glavni grad i glavni grad Japana je postao tek
1868. godine kada je car Meiji prebacio svoju prijestolnicu iz Kyota u Tokio. Smatra se cjelovitim
gradom, ali način na koji se njime upravlja ga zapravo čini skupinom zasebnih
gradova. Svaki dio, kojih ima 23, se vodi kao zaseban grad sa svojim
gradonačelnikom, gradskim vijećem i upravom. Osim 23 dijela grada koji čine
centralni Tokio, sastoji se od još 26 gradova. Krovna uprava svim tim zasebnim
jedinicama je centralna tokijska gradska uprava koja se nalazi u „gradu“
Shinjuku u zgradi uistinu impresivnih dimenzija o kojoj ćemo kasnije detaljnije
razgovarati.
U idućih nekoliko
tekstova ću vas upoznati s raznim dijelovima i atrakcijama u Tokiju i okolici
koje sam posjetio, ne nužno samo za vrijeme zadnjeg izleta, a započet ćemo s
dijelom grada koji se zove Ginza. Ginza je najpoznatiji šoping kvart za
bogataše u kojem možete pronaći sve najpoznatije i najskuplje modne marke kao i
sve drugo što svaki milijunaš koji imalo drži do sebe zahtijeva u neposrednoj
blizini svoga stana. Pitate se što dva siromašna Hrvata rade tu? Sasvim
slučajno se naš hotel, koji je potpuno običan i nije namijenjen bogatašima,
našao ovdje. Osim kave za 60 kn i nakita od nekoliko milijuna kuna, ovdje
također postoje mnogi mali restorani, barovi, klubovi, trgovine koje su cijenom
prihvatljivi i mi smo uspjeli relativno jeftino (Relativno jeftino za Tokio.)
jesti i piti. Također, pri izlasku iz vlaka na stanici vam neće provjeravati
imovinsku karticu i možete se slobodno prošetati koliko god imali ili nemali.
Ovaj dio je prigodno
dobio naziv po kovnici srebrnog novca koja je ovdje djelovala od 1612. do 1800.,
a nakon velikog potresa 1923. godine se počela razvijati u ono što je danas.
Ako subotom prošećete glavnom ulicom Chuo-dori primijetit ćete čudan manjak
auta i zapitat ćete se zašto ljudi hodaju cestom. Objašnjenje za ovaj
paranormalni fenomen nije ni malo paranormalan. Gradske vlasti su odlučile
subotom glavnu ulicu zatvoriti za aute kako bi svi mogli s obiteljima šetati
gdje god požele i bezbrižno trošiti novce u tisućama trgovina i restorana koji
se nalaze u ulici. Mi smo u ovom, za Tokio vrlo neobičnom i pomalo nadrealnom
događanju, sudjelovali samo šetajući.
Chuo-dori subotom poslije podne |
Dvadesetak minuta hoda
ili samo jedinu stanicu podzemnom željeznicom nalazi se Gado-shita („Ispod
grede“); raj za svakom gurmana i pijanca. 700 metara uz povišenu prugu oko
stanice Yurakucho stoji niz restorana i kafića zbijenih jedan uz drugi. Od
tradicionalnih izakaya ili yakitori restorana možete također pronaći francuske i talijanske restorane,
njemačke pivnice i još štošta drugo. Kod ovakvog velikog izbor, vrlo je teško
odabrati što želite. Za nas je bilo preteško te smo, slučajno naletjevši na taj
dio, samo prošetali i nastavili dalje.
Gado-shita restorani ispod tračnica |
Postoje još neka
zanimljiva mjesta u Ginzi koja se mogu posjetiti kao što je policijski muzej i
mnoge poznate robne kuće, ali je, iako uvijek možete pronaći neki mali povoljni
bar ili restoran s deset stolica na devetom katu neke zgrade, ipak dio grada
prvenstveno namijenjen pražnjenju debelih novčanika i ne nudi previše tankim
novčanicima. Jedno mjesto koje bi htio istaknuti u Ginzi, a nisam ga još imao
priliku posjetiti, je Kagaya Bar. Trenutno drži laskavu titulu najluđeg bara u
Tokiju, što je samo po sebi vrlo veliko dostignuće. Koliko i na koji način je
lud možete pogledati u ovom videu, a ja ću ga prvom prilikom posjetiti i napisati
koju rečenicu o tome.
Petnaest minuta hoda od
Ginze se nalazi Tsukiji tržnica ribom, najveća takva tržnica na svijetu. Za
ljubitelje ribe je to mjesto koje svakako moraju posjetiti. Možete razgledavati
i otkrivati nove vrste ribe i morskih plodova za koje nikada niste čuli, uz prethodnu
rezervaciju promatrati aukcije gdje se tune prodaju za nekoliko desetaka tisuća
dolara i pojesti sushi u jednom od mnogih mjesta koje ga nude u kompleksu
tržnice. S obzirom da je riba kupljena direktno s izvora nekoliko metara dalje,
sushi ne može biti svježiji. Ako vam riba ne predstavlja previše u životu i
osjetite žestoku mučninu od jučerašnje alkoholne eskapade, sveprisutni smrad
ribe i nervozni zaposlenici u viličarima kojima je turista preko glave bi vas
mogli stajati glave i Tsukiji bi mogao biti zadnje što ćete vidjeti, možda je
bolje da ovu atrakciju zaobiđete.
Aukcija zamrznute tune |
Najprometnija željeznička
stanica nije, kako bi se moglo očekivati, glavna stanica maštovitog naziva
Tokyo Station. Tri stanice u Tokiju su prometnije, a jedna od njih je Shibuya
kroz koju dnevno (DNEVNO!) prođe preko tri milijuna putnika. Kada izađete kroz
Hachiko izlaz prvo što ugledate je poznato Shibuya raskršće. Vjerojatno
najpoznatiji simbol grada koji je prikazan u svakom filmu ili dokumentarcu koji
ima nekakve veze s Tokijom. Veliko raskršće na kojem se za sve pješake
istovremeno pali zeleno i more ljudi se salije sa svih strana preplavljujući
raskršće. Ovaj mravinjak od nekoliko tisuća ljudi koji se svakih nekoliko
minuta puni i prazni može prvi puta (i drugi, treći, četvrti i peti) za slavonsku
lolu poput mene biti pomalo zastrašujući, ali kada se nađete okruženi tolikim
ljudima, ogromnim video ekranima i neonskim reklamama najbolje možete osjetiti
kako diše grad u kojem se nalazite.
More svega! |
Odmah pored izlaza
Hachiko se, logično, nalazi skulptura Hachika. Priču o ovom psu vjerojatno već
znate. Ako ne znate, izvolite sami guglati. Neću o tome pisati jer mi sama
pomisao na nju tjera suze na oči. Snimljeno je nekoliko filmova na temu koje
isto nisam nikada gledao, niti ću ih ikada gledati jer to moje srce, osjetljivo
na pse, ne može podnijeti. Mislim da čak ima jedan s Richardom Gereom. Prostor
oko skulpture je uvijek prepun ljudi. Neki ovdje čekaju prijatelje, neki stoje
u redu da bi se slikali s Hachikom, također se tu iz nekog, meni nepoznatog,
razloga uvijek nalaze barem dvije televizijske ekipe koje teroriziraju
prolaznike pitanjima.
Red za slikanje je bio predugačak pa smo odlučili slikati druge osobe s Hachikom |
Shibuya je općenito
poznat kao središte mode i kulture, što se isto može reći za mnoge dijelove
Tokija. Horde ljudi uvijek prolaze ulicama ispunjenim velikim brojem trgovačkih
centara, restorana, barova i noćnih klubova. Mene ovdje uvijek dovede restoran
Ichiran. Ramen restoran vrlo popularan među turistima i stanovnicima Tokija za
koji restoran možda nije najbolji izraz. Prije bi ga nazvao valovom za svinje
gladne ramena koji je gotovo potpuno eliminirao društvenu komponentu iz ovog
„restoranskog“ dijela. Po dolasku ubacujete novac u automat koji vam ispljune
karticu s vašom narudžbom. Karticu uručujete osoblju koje vam daje listić na
kojem u detalje označujete kakav ramen želite jesti. Birate između nekoliko
razina ljutine, količine bijelog luka, vremena kuhanja rezanaca, gustoće juhe
itd. Obično se čeka minimalno 15 minuta nakon čega sjedate u kabinu, odvojeni
od prijatelja i osoblja, samo vi i hrana u konačnom okršaju u kojem je
pobjednik neizvjestan. Nakon izvojevane pobjede ili tragičnog poraza od ruke
zlih rezanaca, popijete čašu vode i ponosno ili osramoćeno odlazite dalje. Ne
mogu se oteti dojmu da je cijeli koncept smišljen kako bi turistima bio
zanimljiv i lakše im se praznili džepovi, ali me nije briga jer je hrana
odlična.
Ichiran |
U Shibuyi se također
nalazi dio poznat pod engleskim nazivom Love Hotel Hill u kojem se nalazi
nekoliko desetak „ljubavnih“ hotela. Specifičan su japanski fenomen kojeg
drugdje ne nalazite. O njima ćemo detaljnije pričati drugi puta. Za sada je
dovoljno reći kako u njima ne plaćate po noći, nego po satu.
Opet opasno kasnim s
tekstom i čujem ljuto škrgutanje zubi Maja do ovdje. Vrijeme je da završim.
Idući puta ćemo nastaviti pričati o Tokiju, temi o kojoj bi se moglo nekoliko
knjiga napisati. Sva sreća nisam toliko ambiciozan i sve ću nagurati u nekoliko
kratkih tekstova.
Matane
********
Da li bi voljeli posjetiti Tokio? Ili već jeste?
Što vas k njemu privlači?
Koje svjetske gradove bi najviše voljeli vidjeti?
Pišite nam i uživajte u ostatku vikenda! :)
Pozdrav od Bojana i 2 Maje