subota, 24. siječnja 2015.

GOST POST: Bojanov Japan - I dio

Danas vam s veseljem predstavljamo jednog od naših najdražih prijatelja koji trenutno skita po Japanu! Kako ne bi samo uživao, dobio je zadatak da nam pokaže zemlju izlazećeg sunca iz njegovog ugla i to u nastavcima! Bojan je pametan, zgodan i šaljiv profesor i svjetski čovjek, koji vrijeme provodi ulažući u svoje znanje na stranim sveučilištima! Znamo što mislite: da, svaka majka bi ga za zeta i ne, ovaj uvodni dio nije on sam napisao! Pa da vidimo što nam Bojan ima za reći!

********

Prošlo je točno 3 mjeseca, 20 dana, 5 sati, 56 minuta i 13 sekundi od kada sam došao u Japan. Dok sam napisao rečenicu do kraja je prošlo 38 sekundi…sada već 57 minuta i 12 sekundi… 42 sekunde…uglavnom…Svakom sekundom koja prođe sam sve duže ovdje. Vrijeme prolazi, ja nisam mlađi. Idemo dalje.

U Japan me dovela stipendija japanske vlade koja mi je uz sasvim pristojnu mjesečnu količinu novaca obećala da ću se stručno usavršiti do neviđenih razmjera. Kada u ožujku 2016. završim s programom ću vas obavijestiti jesu li obećanje ispunili. Nisam nikada bio previše fasciniran japanskom kulturom, nisam manga zaluđenik niti obožavam sushi (ne mogu ga smisliti). U Hrvatskoj mi je plaća svakog mjeseca bila sve manja, ništa me nije tamo držalo i odlučio sam otići i pričekati da BDP ponovno počne rasti. Nadam se da će jednog dana početi rasti jer se prije ne vraćam.

Znao sam što me čeka ovdje. Znao sam da rijetko tko priča engleski. Znao sam da je kultura bitno drugačija i da ću puno toga morati ponovno učiti, ali ipak je jedno čitati o tome, drugo doživjeti.
Nakon 15 sati leta za vrijeme kojeg nisam ni sekunde spavao, što zbog buke motora, što zbog simpatične japanske starice koja je cijelim putem pored mene gutala smrdljive riblje bombone, sletio sam u tokijsku zračnu luku Narita. Nije me dočekala moderna, futuristička građevina već najobičnija pomalo zapuštena zračna luka kakvih ima stotine na svijetu. Nakon kratkog čekanja i iznenađujuće bezbolnog kupovanja karte za autobus jer je djelatnica na šalteru znala dovoljno engleskog da mi proda kartu, sjeo sam u autobus i krenuo prema gradu Mito u prefekturi Ibaraki koji će mi biti dom idućih 18 mjeseci. Promatrajući krajolik za vrijeme vožnje sam polako shvaćao koliko sam zapravo daleko od Balkana i Europe. Priroda, kuće, auti na cesti, psi koje ljudi šetaju po ulici – sve izgleda drugačije. Sve izgleda vrlo...kako da kažem...japanski.

Vrlo japanski
Nakon dva sata puta, što autobusom, što taksijem, sam stigao do odredišta na kojem su me dočekali dvoje širom nasmijanih Japanaca i odveli me do mojeg novog stana. Tu je učenje počelo. Iako sam znao da trebam uvijek skidati obuću kada ulazim u stan, desetljeća ulijetanja u stan u patikama jer sam samo zaboravio ključeve i brzo ću van su učinili svoje. Ne razmišljajući sam ušao u patikama. Trebalo je točno pola sekunde da me moji japanski domaćini upozore i kao malom djetetu počnu objašnjavati kako se ovdje obuća uvijek skida. U svakom japanskom domu odmah nakon što otvorite vrata ulazite u mali prostor koji se zove genkan. U tom prostoru je obavezno skidanje obuće neovisno o tome koliko kratko će te se zadržati u stanu i koliko malo vam treba da samo uzmete novčanik. Obuća se uvijek skida i obično okreće u smjeru vrata. Taj prostor se također smatra javnim te ako su vam ulazna vrata otključana svatko smije ući i zadržati se tamo. To sam naučio kada sam u jednu ranu mamurnu zoru, tek otvorivši oči, iz kreveta ugledao sijedu glavu domara zgrade kako zaviruje u sobu i nešto baljezga na japanskom. Nakon nekoliko minuta objašnjavanja i mahanja rukama sam shvatio da je došao provjeriti je li požarni alarm radi kako treba i nakon obavljenog posla je otišao, a ja sam se duboko traumatiziran vratio nazad u krevet. Kasnije su mi starosjedioci objasnili kako domar nije nevjerojatno nepristojan, nego je to potpuno uobičajeno u Japanu uz savjet da uvijek zaključavam vrata. Obuća se ne skida samo kod kuće, nego na mnogim javnim mjestima. U skoro svim muzejima i galerijama skidate obuću i nosite ju u vrećicama sa sobom. U mnogim hotelima se odmah na ulazu obuća mora staviti u ormarić i dalje hodate u čarapama. U mnogim kafićima i restoranima se također morate izuti. Također se ispred svakog wc-a, na mjestima gdje se mora izuvati, nalaze posebne wc papuče kako ne bi zle fekalne bakterije širili po ostatku prostora.

Moj mali genkan. Kakav stan takav genkan. Primjetite kako su patike okrenute u pravom smjeru.


Netko se dobro našalio kada je dizajnirao ove papuče za wc.

Nakon što smo riješili potrebnu papirologiju i nakon što su mi na iznimno lošem engleskom i uz mnogo nesporazuma, traženja riječi na mobitelu i zvanja prijatelja u pomoć objasnili sve što je potrebno, domaćini su me ostavili da u miru pronjuškam po svojim novim odajama. Prvo što sam učinio sam otvorio vrata wc-a i ugledao zvijezdu stana, moj najveći japanski blagoslov i ono zbog čega ujutro ustajem iz kreveta – Toto Washlet SS125BAKF. Sanitarna tehnologija je nešto u čemu su Japanci desetljećima ispred ostatka svijeta i Toto Washlet im služi na ponos. Prva asocijacija kada sam  ugledao moje prijestolje mi je bila stolica Jean-Luc Picarda na Enterprise-u, samo je ovo još bolja verzija koja vam nakon nužde toplom vodom nježno miluje anus dok ne bude čist (Ovdje možete pogledati kako to funkcionira). Daska je grijana i nikada ne morate osjetiti užas sjedanja na hladnu dasku u hladno rano jutro.

You have the bridge, Number One!

Injekcija adrenalina i sreće koju je proizveo mega svemirski wc iz budućnosti je bila previše za moje umorno tijelo koje sada već nije spavalo punih 25 sati. Zauvijek sam se pozdravio sa smeđim flekama na gaćama i sa smiješkom na licu utonuo u san. Ustvari, lažem. Prvo sam otišao u trgovinu, ali to je priča za sebe i o toj avanturi ćemo drugi put.

Matane


**********

Da li bi voljeli posjetiti Japan? 

Nastavak vas čeka uskoro, a do tada uživajte u ostatku vikenda!

Pozdrav od Bojana i dvije Maje! :)

Broj komentara: 13 :

  1. Ajme, predobar stil pisanja :)
    Ne, ne bih htjela posjetiti Japan, nemoj me krivo shvatiti, ali da moram izuvat cipele prije ulaska u javni wc je malo to much za mene, ni pod cijenu da mi poslije školjka miluje anus :D
    Baš si simpatičan i jedva čekam nastavak ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. Japan mi je oduvijek bio zelja! Od 12-te godine imam pen pal-a iz Japana, djevojku ( sad vec zenu) mojih godina koja je postala prof engl i zivi u Osaki. Kad sam bila mladja, sanjarila sam kako cu je otici posjetiti...

    OdgovoriIzbriši
  3. Jaoooojj. Koliko samo volim Japan! Jako mi je prijao ovaj post. Prvi put cujem za toliko izuvanja. To sam iskusila samo u Turskoj :)

    OdgovoriIzbriši
  4. Znam da nikad neću jer je predaleko i preskupo ali mi se ful sviđa čitati o doživljajima naših ljudi koji odu tamo :)

    OdgovoriIzbriši
  5. hahahahha čuletov izvještaj iz đapana bi trebao imati svoj poseban blog koliko je zabavan! i want more!

    OdgovoriIzbriši
  6. Obožavam Murakamija i Japan i stoga me jako veseli ovaj putopis. Odličan prvi nastavak, jedva čekam ostale! :)

    OdgovoriIzbriši
  7. Sa nestrpljenjem ocekujem nastavak.Toliko volim da saznam o zivotu drugih naroda,njihovim obicajima i kulturi.Hvala :)

    OdgovoriIzbriši
  8. Dame hvala svima u naše i Bojanovo ime, idući put ima da bude još bolje! :) <3

    OdgovoriIzbriši
  9. Aaa divan putopis! Jedva čekam nastavak! :) I ja bih htjela posjetiti Japan, ali za ovoliko skidanja obuće još nisam čula! :)

    OdgovoriIzbriši
  10. Fenomenalno!! Kao i sve citateljke, tako i ja- jedva cekam nastavak :)

    OdgovoriIzbriši
  11. Veoma simpatičan i poučan putopis. Radujem se nastavku. :)

    OdgovoriIzbriši

Voljele bi čuti vaše mišljenje!