GOST POST: Bojanov Japan - III dio

Treći nastavak Bojanove priče o Japanu slijedi! U prvom ste mogli pročitati njegove prve dojmove o Japanu, u drugom nešto više o gradu u kojem trenutno živi, a danas nam priča o avanturama u trgovini sa prehrambenim artiklima! Uživajte! :)

********

Subota, 02:43 sati;  

temperatura zraka: -1 stupnjeva Celzijusa; 

vjetar: umjereni sjevero-istočni; 

1,5 promila u krvi.

Blagajnica: いらっしゃいませ！何をお探しですか？

Ja: ….. (Pokušavam napraviti glupi izraz lica kako bi gospođa, koja je vrlo srdačna i nasmijana, unatoč gluhom dobu noći i podočnjacima veličine cd-ova, shvatila da ju apsolutno ništa ne razumijem.)

B: ポイントカードはおもちでしょうか？

J: …… (Širim oči, iskrivljujem usta, počinjem lijevo-desno micati glavom.)

B: れじぶくろはおつかいになりますか？

J: …… (Naprežem mišiće lica kako bi izgledao što gluplje moguće, ali gospođa i dalje nastavlja na japanskom. )

B: おはしは なんぜん何膳 おつけいたしましすか？

J: ….. (S licem u bolnom grču dosegao sam granicu gluposti koju mimikom mogu prikazati. Gluplju facu ne mogu napraviti.)

Nakon nekoliko neodgovorenih pitanja napokon shvaća da ništa ne razumijem i prstom pokazuje na ekran gdje piše količina novca koju sam dužan. Pijanim, nespretnim prstima jedva vadim novce i sa svojim pivom pod rukom, bez kusura izlazim van. Čujem vikanje iza sebe, okrećem se i ugledam blagajnicu kako za mnom trči mahajući novčanicama u ruci.

Ovako je otprilike izgledao jedan od mojih prvih samostalnih, noćnih odlazaka u trgovinu. Sve se odvijalo u trgovini veličine prosječnog Maxi Konzuma udaljenoj stotinjak metara od moga stana. Trgovina radi svaki dan od 0 do 24. Uvijek je otvorena neovisno koji je praznik taj dan. Postoji legenda koja kaže da je bila zatvorena dva dana 2011. godine nakon najvećeg potresa ikada zabilježenog u Japanu, ali ja mislim da je to samo legenda i ništa više. U krugu od 500 metara postoje još dvije, doduše puno manje, trgovine koje se nikada ne zatvaraju. U koje god doba dana ili noći zatrebate nešto za jesti, novu četkicu za zube, tekućinu za odčepljivanje odvoda ili metlu, najvjerojatnije niste udaljeni više od 500 metara od mjesta gdje sve to možete nabaviti. Televizor sam kupio u 22:30. Pola sata prije nego što se trgovina s elektronikom zatvara. Konzumerizam i visoka razina korisničkih usluga su nešto što se uvijek pripisuje Amerikancima, ali mislim da ih je Japan doveo na potpuno novu razinu i uvelike nadmašio Amerikance. „Japan is convenient as fuck.“ vrlo često ponavlja moja američka susjeda.

Ta činjenica postane kristalno jasna kada 2. veljače prošećete centrom grada i uočite kako su Božićni ukrasi još uvijek na svom mjestu i tamo će ostati do nekoliko dana prije Valentinova. Krava se muze dok ne crkne. Božić je uvezeni praznik koji nema nikakve veze s japanskom vjerom, tradicijom i običajima. Obični je radni dan kao i svaki drugi i 99,99% Japanaca nema pojma zašto se Božić slavi i o čemu se tu radi. Potpuno lišen bilo kakvih vjerskih konotacija, ovaj uvozni proizvod sa zapada je mutirao u nešto bitno drugačije. U svojevrsnu mješavinu Božića i Valentinova sa puno pohane piletine. Brdo pohane piletine! Trgovine dva dana prije Božića izgledaju kao more pohane piletine u svim oblicima. Američki lanac restorana KFC je 1974. pokrenuo promotivnu kampanju sa sloganom Kurisumasu ni wa kentakkii!,  Kentucky za Božić. Od  tada je pohana piletina neizostavni dio Božića u Japanu i svake godine tvrtka bilježi rekordne rezultate  prodajom svojih posebnih božićnih paketa u što sam se i sam uvjerio ugledavši 24.12. ogroman red ispred obližnjeg KFC-a. Božić ovdje nije obiteljski dan, nego je rezerviran za parove, koji na Badnjak obično idu na romantične večere u skupe restorane. Japan je od 1853. godine, kada se nakon više od 5 stoljeća izolacije otvorio prema svijetu, preuzeo jako puno zapadnih utjecaja, ali ih je sve prekrojio i prilagodio vlastitom ukusu i načinu razmišljanja čega ćemo se često doticati u budućim tekstovima.

Veljača, božićni ukrasi postojani.

Prosječni japanski supermarket izgleda kao i svaki drugi u većini svijeta, no šetajući među policama vrlo brzo shvatite da za veliku većinu proizvoda nemate pojma što su. Male crvene kuglice, čudne smeđe tekućine, minijaturne crne sušene ribice...Mrkva, grožđe (koje je nevjerojatno skupo) i Snickers su bili jedine stvari koje sam prepoznao kada sam prvi puta prošetao trgovinom. I, naravno, sveprisutna  Coca-Cola, od koje ne možete pobjeći gdje god da ste na svijetu. Potpuna nemogućnost čitanja pisma također uvelike doprinosi ovom problemu jer riječi napisane na pakiranju ne možete ukucati u rječnik.

Nije mi preostalo ništa drugo nego jednostavno kupiti neidentificiranu smeđu tekućinu ili male crvene kuglice i probati ih. S vremenom sam naučio što je što, ali i dan danas povremeno jedem stvari ne znajući što jedem. Dok god ne izaziva povraćanje ili žestoku alergijsku reakciju, ne moram ni znati. Odlazak u trgovinu je postala avantura koja nekada dobro prođe, a nekada se pretvori u spektakularni promašaj. Riblji testisi su bili jedan od tih promašaja. Također sam s vremenom naučio gdje pronaći i kako prepoznati proizvode kao što su senf, kiseli krastavci, brašno, kvasac na koje sam navikao u domovini, ali se ovdje vrlo rijetko koriste u kuhinji.

šaka grožđa za 80kn

šaka ribljih testisa za 16kn

da......

Vrlo brzo sam primijetio poprilično slobodno korištenje engleskog jezika pri davanju naziva proizvodima. Engleski Japancima dobro zvuči i ne zamaraju se previše što ta riječ ustvari znači. Rezultati ponekih brainstorminga u marketinškim odjelima, prvenstveno prehrambenih tvrtki, su često vrlo komični. Kratko ću vam predstaviti nekoliko meni najdražih naziva.

Creamy Collon – Prevedeno na hrvatski „Kremasto debelo crijevo“. Ovi hrskavi kolutići punjeni kremom od vanilije su poprilično dosadni za jesti i ni egzotični naziv ih ne čini privlačnijima.

Homo Sausage – Mislim da prijevod nije potreban. Ovaj hrenovkoliki proizvod je noćna mora svakog pravog Hrvata katolika. Bozanić se svaki dan moli da ih zli uvozni lobi ne dovede u Hrvatsku. Prvo Coca-Cola, onda homo kobasice. Nikada više ne bi mogao mirno jesti svoje omiljene hrenovke, bez straha da mu neki zlotvor nije podmetnuo „one“ hrenovke. Samo jedan zalogaj vas trenutno pretvara u homoseksualca, a da ne spominjem kako izgledate s njom u ustima.

Pocari Sweat – Ili pocarijev znoj. Mali neuhvatljivi pocari, pripadnik obitelji glodavaca, znojeći se u boce, luta argentinskom pampom u potrazi za hranom. Pri tom iznojava poprilično ukusno izotonično piće koje uvijek imam u frižideru.

Siguran sam da postoji još mnogo sličnih primjera, samo ih ja još nisam otkrio. Obećajem da će biti obaviješteni čim otkrijem nešto novo. Pišući ovaj tekst sam poprilično ogladnio. Mozak mi više ne radi, prsti otkazuju poslušnost, želudac glasno negoduje. Mogao bi si skuhati hrenovke. Ne homo hrenovke. Barem se nadam da nisu.

Matane

P.S. 6. veljače je, božićne ukrase su zamijenila valentinovska srca.

*********

Koje je najzanimljivije mjesto koje ste posjetili?

Koja je najčudnija hrana koju ste jeli?

Da li biste bili dovoljno hrabri probati nešto što ne znate što je?

Pišite nam i uživajte u vikendu gdje god da ste! :)

Pozdrav od Bojana i Maja!