GOST POST: Bojanov Japan - IV dio

Mislili ste da smo zaboravili na post? Nikako! Danas je Valentinovo i Bojan nas vodi na večeru! Na jelovniku su najpopularnija jela Japana! :)

*********

Ako nešto volim to je onda žderati. Nemilice trpati, tovariti hranu lopatom, proždirati planine hrane. Od trenutka kada se probudim počinjem planirati što i kada ću jesti. Posao, predavanja, učenje su sve slobodne aktivnosti kojima popunjavam vrijeme između obroka. Pokušavam utovar kalorija planirati i držati u razumnim granicama kako se ne bi pretvorio veliku nakupinu sala, što je uvijek rizik kada u tolikoj mjeri volite jesti, ali se takvi planovi obično izjalove već nakon prvog zalogaja doručka.

Kao prava, profesionalna svinja sa uzbuđenjem sam krenuo u isprobavanje raznih japanskih delicija. Kao i sve na ovom stoljećima od vanjskog svijeta izoliranom otoku, i kuhinja se razvila u specifičnom smjeru s vrlo malo vanjskih utjecaja. Barem kada govorimo o tradicionalnoj japanskoj kuhinji. Glavni sastojak svakog obroka je, kao što vjerojatno već znate, riža. To je vidljivo i u jeziku. Japanska riječ za rižu je gohan. No osim toga značenja, također znači obrok, jelo i hrana. Uz rižu, najčešći sastojci su riba, morski plodovi, sojin umak, tofu u raznim oblicima, morske alge (Nori je najpopularnija.) i povrće (Daikon, sojine klice i kupus su najčešće vrste). Mesa se, u usporedbi sa zapadnom kuhinjom, jede vrlo malo. Prvih 10 dana ovdje sam se često osjećao slabo i mislio da sam na rubu prehlade, no drugi zapadnjaci koji su ovdje duže su mi objasnili da se mnogima to događa u početku i kako se to samo moje tijelo, naviklo na puno mesa, prilagođava novoj prehrani.

Godine 675. car Tenmu u skladu sa budističkim učenjem zabranjuje ubijanje mnogih životinja i konzumaciju njihovog mesa. Zabrana je obuhvaćala goveda, majmune, pse, konje i domaću perad. Divljač se i dalje smjela loviti i jesti. Zakon se naravno nikada nije potpuno poštivao, ali kako je vrijeme odmicalo, tabu jedenja mesa je sve više bio prihvaćan i početkom 19. stoljeća je dosegao vrhunac. Velika većina tadašnje populacije nije nikada u životu probala meso. Konzumacija mesa se smatrala prihvatljivom samo kao lijek kod nekih bolesti i bila je uobičajena jedino kod nekih plemićkih obitelji. Ovakvi običaji su imali i prednosti. Do 19. stoljeća Japan je bio jedina zemlja na svijetu u kojoj nije istrijebljena niti jedna autohtona vrsta. Ali nekoliko godina nakon prestanka izolacije, Japanski car počinje promicati konzumaciju mesa među vojskom kao način da vojnici fizički ojačaju. 1872. godine car Meiji službeno prekida 1200 godina staru zabranu konzumacije mesa jedući meso za vrijeme novogodišnje proslave.

Od Meiji razdoblja na dalje su Japanci prihvatili mnoga jela i sastojke iz drugih krajeva svijeta, ali tradicionalna kuhinja je još uvijek vrlo važna i dio svakodnevne prehrane. U nastavku ću vam predstaviti neka najpopularnija jela i slastice, što japanska, što uvezena.

1. Sushi

Najpoznatije japansko jelo u ostatku svijeta, sushi je veliku popularnost stekao...bla, bla, bla...dosadno...sve već znate...

2. Ramen!!!

Tri uskličnika iza naziva nisu slučajnost. Od trenutka kada je moje nepce prvi puta došlo u dodir s ovom anđeoskom kombinacijom pomno biranih sastojaka nastala je ljubav koja neće tako skoro nestati. Ramen ozbiljno konkurira sarmi na mojoj kulinarskoj top ljestvici i sve je bliže da ju sruši s prvog mjesta.  Svaki Japanac će vam reći da je ovo kinesko jelo, no prava istina je da su jedino rezanci kineskog podrijetla i jelo kao takvo danas ne postoji u kineskoj kuhinji, već je originalno japanski izum.

Sastoji se od već spomenutih dugačkih, tankih pšeničnih rezanaca posluženih u juhi na bazi mesa, ribe ili kombinaciji obje vrste. Česti začini su sojin umak ili miso i jede se sa raznim dodacima kao što su marinirana svinjetina, jaje, bambus, negi (vrsta luka), nori itd. Gotovo svaki malo veći grad u Japanu ima neku svoju varijaciju ramena. Meni trenutno najdraža verzija je Kyushu ramen, ali to se može već idući tjedan promijeniti. Ova vrsta, koja se još naziva Hakata ramen po gradu iz kojeg potječe, je poznata po svojoj bijeloj juhi koja izgledom podsjeća na mlijeko. Dobiva se kuhanjem svinjskih kostiju (Ovisno o restoranu, negdje se kuha i s dodatkom pilećih kostiju.) na vrlo jakoj vatri 12 sati. Jede se s tankim dugačkim rezancima, chashu mariniranom svinjetinom i drugim dodacima. Ne preporučujem vam kuhanje ovog jela, ako ste jako gladni. Vrijeme kuhanja je jako dugačko i zahtijeva puno rada, pažnje i znanja. Japanci ramen, iz razumljivih razloga, gotovo nikada ne kuhaju kod kuće, nego odlaze u ramen restorane kojih ima na svakom uglu i nikada niste udaljeni više od 5 minuta hoda od jednog. Ako ste spremni na 12-satnu avanturu, vrlo detaljan recept možete pročitati ovdje. Međutim, ne zahtijevaju sve vrste ramena toliko kuhanja. Pronjuškajte malo po internetu i naći ćete puno jednostavnijih recepata.

Hakata ramen

Tipični ramen restoran. Šank i stolice. Nema stolova. Pojedete i prepuštate svoje mjesto drugima koji čekaju u redu ispred vrata.

2. Tempura

Način pripremanja hrane kojeg su u 16. stoljeću Portugalci doveli u Japan danas se smatra dijelom tradicionalne kuhinje. Najjednostavnije bi to mogli nazvati pohanim morskim plodovima i povrćem. Razlikuje se od naše verzije po tome što se ne koriste krušne mrvice, nego mješavina brašna, praška za pecivo, jaja, hladne mineralne vode i ulja. Većinom se pohaju škampi, daikon, lotosov korijen... Meni je osobno najdraži pohani shiso list. Doslovno pohani zeleni list koji okusom podsjeća na bosiljak.

Tempura

3. Kare-raisu

Naslov je japanizirana verzija engleskog naziva curry rice. Curry je preko Britanaca u Japan došao u 19. stoljeću. Kuhari japanske mornarice su ga prilagodili domaćim nepcima i ubrzo je steklo toliku popularnost da ga se danas može mirno nazvati jednim od nacionalnih jela. Sastoji se od riže i curry umaka u kojemu je obično govedina, luk, mrkva i krumpir. Može se jesti u mnogim restoranima, ali se češće pravi kod kuće uz pomoć curry kocki koje izgledaju kao čokolada i čine pravljenje ovog jela vrlo jednostavnim. Prije nekoliko dana sam pravio kare raisu, ali sam toliko zasmrdio stan, odjeću, svoju kosu i dušu po curryju da su ljudi prije nego su me ugledali mislili da dolazi netko od indijskih kolega. Nikada više.

Čudnovate curry kocke

4. Nabe

Više način pripreme nego jelo, možemo ga nazvati Japanskom verzijom naših jela kuhanih u kotliću. Kao i ramen, postoje mnoge različite vrste i lokalne varijacije ovoga jela, među kojima je možda najpoznatija vrsta chankonabe, koja je posebno smišljena za sumo borce kako bi se brže dobili na masi. Gotovo svaki sumo klub ima svoj tajni recept za chankonabe koji ljubomorno čuva od konkurencije. Najbolje se može opisati kao juha sa jako puno sastojaka koji su u lonac nagurani tako da više ništa ne stane. U nabe se može stavljati gotovo sve. Piletina, mesne okruglice, govedina ili svinjetina narezana na tanke listiće, riba, morski plodovi, tofu, razni rezanci (najčešći su udon ili soba), sve vrste gljiva, jaja, daikon, češnjak, kupus, konjac (Ne alkoholno piće. Samo vam je alkohol na pameti! Kliknite na link da bi saznali što je.) itd. Čest običaj je otići u nabe restoran u kojem vam posluže samo kipuću juhu na mali plinski plamenik ugrađen u stol. Sastojke koje želite posebno naručujete i satima sjedite s prijateljima oko stola sami si kuhajući nabe i pijući nakon čega, što zbog razine alkohola u krvi, što zbog pretrpanog želudca, ne možete ustati.

Chankonabe sa svime

5. Deserti

Deserti se mogu podijeliti na tradicionalne i uvezene, većinom sa zapada. Tradicionalne japanske slastice se zovu wagashi i glavni sastojak gotov svih varijacija je riža. tj. mochi. Mochi je „kolač“ od riže napravljen od rižine paste. Kolač nije slučajno pod navodnicima jer je za naše pojmove to samo bezukusna bijela masa oblikovana u pravokutnike ili male loptice. Dodatkom šećera postaje malo ukusnije, ali je količina šećera koju stavljaju u te takozvane kolače često gotovo neprimjetna. Mochi se nekada puni, nekada se sastojci dodaju u samu smjesu. Nekada su mekani, nekada se suše i jedu tvrdi. Najčešće se u njih dodaje slatka pasta od crvenog ili bijelog graha, zeleni čaj, jagode, ekstrakt cvijeta višnje ili sami cvjetovi i persimon. Okusom i količinom šećera se znatno razlikuju od naših kolača punih šećera, jaja, čokolade, šlaga i svega ostalog zbog čega ih toliko volimo. Osobno ih jedem samo kada mi ih neki Japanac sa oduševljenjem ponudi. „Jeldobro?Jeltisesviđa?Jelfino?Jeltakdajefino?“ u jednom dahu me obično ispituju, pomno me promatrajući dok žvačem prvi zalogaj, na što obično pristojno i s kiselim smiješkom kimnem glavom i stidljivo kažem „Da.“

Wagashi

Wagashi su samo jedna od desertnih opcija kada dođete u trgovinu. Opcija koju mi se čini da, zbog invazije zapadnih slatkiša prepunih šećera koji izazivaju ovisnost,  i Japanci polako zaboravljaju. Torte i kolače su u međuvremenu, potpomognuti japanskim perfekcionizmom i osjećajem za detalje, počeli praviti bolje i od najboljih francuskih slastičara, što je evidentno kada pogledate koliko je japanskih slastičara zadnjih godina osvajalo medalje na Coupe du Monde de la Patisserie, najvažnijem slastičarskom natjecanju na svijetu.

U tekstu sam opisao samo neka od najpopularnijih i najzanimljivijih jela, ali postoje je još mnoga koja zaslužuju mjesto na ovom popisu. Kako mi rok za slanje teksta izmiče, a ne želim da se gnjev Zmaja zbog kašnjenja obruši svom silinom na mene (Vjerujte mi, to ne želim ni najgorem neprijatelju), sada  ću završiti. U nekim budućim tekstovima ćemo nastaviti raspravljati o ovoj, svakoj pravoj, profesionalnoj svinji, vrlo zanimljivoj temi.

Matane

*********

Što biste od ovih jela voljeli probati?

Da li ste već nešto od toga imali prilike jesti? Kako Vam se svidjelo?

Kako je Bojan, sve do ovog posta, bio vrlo ažuran i vrijedan, odlučile smo mu posvetiti potpuno novu, nikad prije viđenu kategoriju, tako da ga od danas možete naći pod 'Gost post' oznakom! Klikom na link otputovat ćete u Japan brzinom svjetlosti! 

Do idućeg posta uživajte u vikendu!

Pozdrav od Bojana i Maja