GOST POST: Bojanov Japan XIV

Nastavljamo sa upoznavanjem Japana kroz praznike i festivale! I u ovom tekstu će vam Bojan približiti neke uvezene i neke tradicionalne običaje na njemu svojstven način!

********

Valentinovo! Praznik ljubavi. Dan zaljubljenih. Dan kada svojoj voljenoj osobi možete iskazati ljubav u obliku poklona plaćenog krvavo zarađenim novcem jer je to, naravno, nemoguće učiniti ni jedan drugi dan. Dan na koji u osnovnim školama diljem Hrvatske učenici međusobno razmjenjuju čestitke. Dan na koji se nepopularne učenike podsjeća koliko su ustvari nepopularni. Dok su moje popularne osnovnoškolske kolege dobivale 40 ili 50 čestitki, ja sam pokisao išao kući sa svojih 4 ili 5. No to me nije ubilo, samo me učinilo jačim. Uostalom, čujem da je onaj Marinković koji je najbolje igrao nogomet i sve djevojčice su ga obožavale sada blagajnik u Pevecu.

Najraniji pisani tragovi obilježavanja Valentinova dolaze iz 15. stoljeća, a moderni običaji kakve danas prakticiramo su nastali u Engleskoj u 19. stoljeću iz koje su se proširili prvo na ostatak anglofonog svijeta, a kasnije u druge kršćanske zemlje. Urbana legenda da su Valentinovo iz ničega izmislile gramzljive tvrtke kako bi napaćenom narodu oduzele još malo novaca nije u potpunosti točna, iako su definitivno zaslužne za nemilosrdnu komercijalizaciju, kako ovoga, tako i svih drugih blagdana. Velike tvrtke nisu Valentinovo izmislile iz ničega u zapadnom svijetu. U Japanu definitivno jesu.

Tvrtka Morozoff koja se bavi proizvodnjom slatkiša i svoje sjedište ima u Kobeu je 1936. godine pokrenula marketinšku kampanju u kojoj se prvi puta spominje Valentinovo. Ciljna skupina su bili prvenstveno stranci kojima je Valentinovo bilo dobro poznato. U pedesetim godinama su druge slične tvrtke također odlučile promovirati Valentinovo jer su u tome vidjele dobar način poboljšanja prodaje. Za razliku od naše verzije gdje prvenstveno muškarci daju poklone ženama, na Valentinovo u Japanu žene daju uglavnom čokoladu muškarcima. Do greške u prijevodu je došlo doslovno zbog greške u prijevodu engleskog teksta vezanog za Valentinovo za vrijeme jedne od prvih kampanja u pedesetima i tako je ostalo do danas. Druge vrste poklona nisu uobičajene i sve se svodi na davanje prave količine čokolade određenoj osobi. Proizvođači čokolade u to vrijeme bilježe gotovo polovicu svoje prodaje. Mnoge žene osjećaju obvezu svim kolegama na poslu pokloniti čokoladu, što može biti vrlo skupo i potrebno je racionalizirati. Stoga nepopularne kolege dobivaju najjeftinije čokolade (Na što me to podsjeća?), dok potajne simpatije dobivaju puno raskošnije, nakon čega simpatija više nije toliko potajna. Ženama je veliko olakšanje kada praznik padne na nedjelju koju ne provode na poslu i poklone daju samo onima za koje smatraju da to uistinu zaslužuju.

Onaj mišičavi slatkiš iz skladišta će dobiti najskuplje slatkiše.

Takav običaj se prakticirao nekoliko desetljeća kada je japanska udruga proizvođača slatkiša 1980. godine odlučila da nisu dovoljno novaca oduzeli naivnim ljudima i započela je kampanju u kojoj je promovirala dan engleskog naziva White Day. Obilježava se točno 30 dana nakon Valentinova i zamišljen je kao dan kada muškarci ženama odgovaraju na valentinovske poklone s darovima koji su najmanje tri puta vrjedniji. Ako daju poklon iste vrijednosti ili, ne daj Bože, ništa ne poklone, smatra se da se stavljaju u superioran položaj ili da žele prekinuti odnos s dotičnom ženskom osobom. Ovaj bespredmetni primjer manipulacije naroda od strane pohlepnih industrijalaca u svrhu daljnjeg bogaćenja je bio potpuno uspješan i danas je White Day dio japanske tradicije kao što su i svi drugi blagdani i festivali o kojima sam do sada pisao. Izvorni naziv je bio „Ai ni Kotaeru White Day“ što znači „Odgovori ljubavi White Day“ i na ovaj dan su prihvatljivi svi pokloni; cvijeće, nakit, odjeća – što skuplje, to bolje. Jedini običaj koje nije ustaljen je odlazak na večeru s voljenom osobom. Taj običaj je ovdje rezerviran za Božić, koji također nema veze s japanskom tradicijom i proizvod je reklamne kampanje koja je imala za cilj oduzimanje što više novaca blesavom narodu, ali o japanskom Božiću sam već pisao u jednom od prvih tekstova pa sada nećemo dublje razglabati o ovoj temi.

Valentinovo je najpopularniji dan vezan uz ljubav, ali nije jedini. Tanabata ili Festival zvijezda ima korijene u kineskom Qixi festivalu i na taj dan se slavi susret božanstava Orihime i Hikoboshi koja na nebu predstavljaju sazviježđa Vega i Altair. Legenda kaže da Mliječna staza razdvaja ovo dvoje ljubavnika i mogu se sastati samo jednom godišnje na dan obilježavanja festivala koji se razlikuje od regije do regije. Prva slavlja obično započinju sedmog srpnja. Dan se obilježava velikim i šarenim festivalima diljem Japana. Želje se pišu na papir koji se veže na komad bambusa zajedno s drugim dekoracijama. U ponoć zadnjeg dana festivala se želje pale i puštaju niz rijeku kako bi se ostvarile. Najpoznatiji Tanabata festival se održava u gradu Sendai između  šestog i osmog kolovoza i uz tradicionalne dekoracije podrazumijeva sve što drugi japanski festivali imaju: more ljudi, nebrojeni štandovi s raznim jelima i pićima, razne koncerte i druga događanja te pokojeg neizostavnog mrtvog pijanog Japanca.

Tradicionalna Tanabata dekoracija

Pomalo mi je muka od ove teme i ne želim u idućem tekstu ponovno pisati o istome, stoga ću u nastavku samo kratko navesti i opisati ostale prigode za slavlje kako bi u idućem tekstu mogao napokon pisati o nečem drugome.

Bon festival

Održava se između 13. i 16. kolovoza i njime se odaje poštovanje duhovima predaka. Ima korijene u budističkoj tradiciji i obitelji prije festivala čiste grobove predaka. Prvog dana festivala se pali tzv. vatra dobrodošlice (mukaebi), a zadnjeg dana vatra rastanka.

Mukaebi

7-5-3 festival

Festival se doslovno tako zove (七五三 Shichi-go-san) i održava se 15. studenog. Na taj dan se petogodišnji dječaci i djevojčice stare sedam i tri godine vode u hramove kako bi se molilo za njihovu sigurnost i zdravlje. Festival je nastao zbog vjerovanja da su djeca određene dobi osobito podložna nesreći. Djeca se oblače u tradicionalnu odjeću, a nakon molitve u hramu se kupuje chitose-ame ili tisućugodišnji slatkiš.

Je li se ne boji trovanja tisuću godina starim slatkišima?

Sapporo festival snijega

Lokalni festival koji je započeo 1950. godine u Sapporu, najvećem gradu na sjevernom otoku Hokkaido, kada su lokalni srednjoškolci u parku Odori napravili nekoliko skulptura od snijega. Danas je to jedan od najpoznatijih festivala i velika turistička atrakcija koja svake godine privlači oko dva milijuna posjetitelja. U sklopu festivala se održava međunarodno natjecanje u pravljenju skulptura od snijega i leda i svake godine se možete diviti oko 400 različitih skulptura od kojih su mnoge uistinu spektakularne. Održava se u veljači i iduće godine ću ga svakako posjetiti.

U zadnja tri teksta sam pokušao obuhvatiti sve najvažnije praznike i festivale koji se svake godine obilježavaju u Japanu, ali nisam ni približno uspio opisati tisuće manjih i većih lokalnih festivala koji se gotovo svakodnevno održavaju i od kojih svaki ima svoje tradicijsko naslijeđe i značenje. Kao što vidite, u ovoj državi u kojoj se životi ljudi uglavnom vrte oko posla, postoji dovoljno prigoda za opustiti se i zaboraviti na sivi ured, šefa diktatora i iritantnu kučku iz računovodstva koja vas terorizira zbog svake sitnice i ogovara vas svakom prilikom. Njenu ružnu frizuru bolje da ne spominjem. Work hard, play hard!

Matane

**********

Koji od ovih običaja vam je najzanimljiviji?

Znate li za neke slične interesantne praznike ili festivale u zemljama koje ste posjetili?

Nama se najviše sviđa Sapporo festival snijega i skulpture stvarno izgledaju veličanstveno!

Ostale Bojanove postove o Japanu možete naći pod oznakom 'Gost Post', a ako vam se ovaj svidio, sigurne smo da ćete se odlično zabaviti čitajući i prethodne! ;)

Uživajte u ostatku vikenda, sutra smo ponovo sa vama!

Pozdrav od Bojana i Maja

GOST POST: Bojanov Japan XIII

Nastavljamo priču o Japanskim praznicima! Što još osim Nove godine Japanci slave i na koji način pogledajte u još jednom super zabavnom Bojanovom postu!

********

Vrijeme je ugodno toplo, uglavljeni ste se usred horde ljudi koja vas puževim korakom nosi prema naprijed. Slobodno možete pomicati jedino glavu i gledajući lijevo i desno pokušavate se diviti ljepoti prelijepih trešnjinih cvjetova u punom cvatu koji vas okružuju sa svih strana, no to nije lako kada ste gotovo imobilizirani u stampedu turista koji vas sve više pritišće i polako vam nestaje zraka. Događaj koji ovdje opisujem je festival Hanami koji doslovno prevedeno znači promatranje cvjetova i, iako nije neradni dan, jedan je od najvažnijih festivala u Japanu.

 Hanami je japanska tradicija divljenja ljepoti cvjetova trešnje (sakura) ili, nešto rjeđe, cvjetova šljive (ume). Početkom veljače počinje u najjužnijoj prefekturi Okinawi i kako toplije vrijeme dolazi cvjetanje stabala trešnje i šljive se kreće prema sjeveru dok ne završi početkom svibnja na najsjevernijem otoku Hokkaidu. Svake godine nacionalna meteorološka agencija objavljuje prognoze cvjetanja koje se pomno prate jer traje obično jedan do dva tjedna, ovisno o vremenskim uvjetima.

Običaj seže u daleku prošlost i smatra se da je započeo u Nara razdoblju (710–794) kada su veću važnost imali cvjetovi šljive, ali su s vremenom cvjetovi trešnje počeli simbolizirati festival. Nježni cvjetovi su smatrani metaforom za život i imali su svetu ulogu u japanskoj tradiciji. Izreke „Hrana, ne cvijeće.“ i „Mrtva tijela su zakopana ispod stabala trešnje.“ koje se vrlo često koriste povezane uz Hanami vam mogu slikovito dočarati kako se festival obično obilježava. Kao i mnoge druge stvari, kako ovdje, tako i u mnogim državama svijeta uključujući jednu malu pitoresknu državu na Balkanu, tradicionalni dio u kojem ljepota prirode ima centralnu ulogu se pomalo zaboravlja i prosječni Japanac festival obilježava cjelodnevnim pijanstvom ispod stabla trešnje u jednom od mnogobrojnih parkova. Najpoznatiji za to je Ueno park u Tokiju kojeg sam već bio kratko spominjao u prijašnjim tesktovima. U njemu se nalazi dugačka aleja okružena trešnjama koje uistinu izgledaju predivno kada cvatu. Također uzduž obje strane aleje se nalaze piknik mjesta koja su ograđena, numerirana i pokrivena zelenom ceradom što, uz ogromne količine ljudi, parku daje malo atmosfere neke balkanske tržnice. VIP piknik mjesta uz aleju vrijede zlata i moraju se većinom unaprijed rezervirati, no na njima nije nedostojalo veselih Japanaca s pokojim mrtvim tijelom koje će uskoro biti zakopano ispod stabla. Na svu sreću Ueno park je vrlo velik i u njemu ima mjesta za obične smrtnike, iako i oni vikendom moraju doći vrlo rano da bi ugrabili mjesto. Osim stabala trešnje u parku postoje mnogi muzeji i umjetno jezero puno raznih ptica te je park sa 10 milijuna posjetitelja godišnje najposjećeniji park u Japanu. Ako želite vidjeti kako to otprilike izgleda vikendom za vrijeme cvjetanja trešanja, možete pogledati ovaj video.

Priroda je predivna, a cerade su ove godine bile zelene.

Aleja trešanja

Iz dosadašnjih tekstova bi mogli zaključiti da Japanci koriste svaku priliku da bi dobro popili i pojeli što možda nije netočno, ali nije cjelovita slika.  Mnogi praznici nisu samo povod za razvrat. Upravo je prošao tzv. Golden Week ili gorudenu wiku, kako japanci izgovaraju ovaj engleski naziv. Sastoji se od tri praznika jedan za drugim. Prvi je Dan ustava koji se obilježava 3. svibnja, a 5. svibnja se obilježava Dan djece. Vjerojatno ste primijetili jednu veliku prazninu između dva praznika koja se inače punila dosadnim i nepotrebnim odlaskom na posao, ali na svu sreću, netko pametan se 2007. godine sjetio između dva praznika uglaviti Dan zelenila! Tako se dobilo tri uzastopna praznika koja se kasnije netko sjetio kolektivno nazvati engleskim nazivom gorudenu wiku. Što se točno obilježava na Dan zelenila mi niti jedan Japanac kojeg sam pitao nije znao reći, ali to nije toliko važno. Važno je da se ne radi.

Dan djece je važan dan u godišnjem kalendaru i ima stoljećima dugu tradiciju. Tradicionalno ime mu je Dan dječaka, ali je japanska vlada 1948. godine dan proglasila državnim praznikom na koji se slavi osobnost i sreća djece. Na taj dan obitelj podiže koinobori zastave u obliku šarana. Ova tradicija ima korijene u kineskoj legendi o šaranu koji pliva uzvodno i na kraju puta se pretvara u crvenog zmaja. Obično se podiže jedna zastava za oca, jedna za majku i po jedna za svako dijete. Tradicionalno se zastava podizala samo za dječake dok se žensku djecu ignoriralo. Danas ipak živimo u 21. stoljeću i to većinom nije tako, ali sam od nekoliko Japanki čuo ogorčene priče kako su njihove obitelji podigle zastavu samo za brata. Blagdan se pretjerano ne slavi i obično se mirno provodi u krugu obitelji.

Koinobori zastave

Dan djece je tradicionalno vrlo nepravedan prema djevojčicama, ali to ne znači one nemaju svoj dan. Hinamatsuri koji se obilježava 3. ožujka i još se naziva Dan djevojčica ili Dan lutaka nije praznik, ali ima važnu tradicijsku ulogu. Ova tradicija potječe iz Heian razdoblja (794-1185) kada su lutke bile popularna igračka djevojčica plemićkih obitelji. Od tada su se lutke počelo smatrati čuvarima zdravlja i sreće djevojčica koje su ih čuvale od nesreće i pratile ih kroz cijeli život. Lutke su vrlo vrijedne i obično se nasljeđuju s koljena na koljeno, a nove dosežu astronomske cijene od nekoliko tisuća dolara. Već krajem veljače ih obitelji slažu na posebna postolja po točno određenom redoslijedu. Na najviše postolje se postavljaju lutke cara i carice, ispod njih dolaze lutke dama dvora s opremom za služenje sakea, treće postolje je rezervirano za pet glazbenika, četvrto za dva careva ministra dok se na petom nalaze tri pijanca; jedan tužni, jedan ljuti i jedan veseli pijanac. Zadnja dva postolja sadržavaju razni minijaturni namještaj, alat, kočije itd. Nemaju sve obitelji svih sedam postolja. Puno je uobičajenije da se postavljaju samo prva dva, ali ako ste dovoljno bogati, možete pokupovati sve lutke i naslagati ih na ogromno postolje koje vam zauzima pola stana.

Cijeli hinamatsuri set

Tradicija također nalaže da se lutke moraju ukloniti 4. ožujka jer vam se kćerka inače neće nikada udati. Kao što se i kod nas božićna jelka mora ukloniti 6. siječnja jer će inače cijelo selo pričati da ste Srbi. Na Dan djevojčica se tradicionalno pije shirozaki koji je jedna vrsta sakea te se jede cijeli niz jela od kojih svako nosi posebnu simboliku.

Kao što ste već odavno mogli primijetiti, ova skupina otoka na drugom kraju svijeta je poprilično drugačija od naše male državice i velike većine država i državica koje ju okružuju i tema za pisanje ne nedostaje. Idući puta ćemo govoriti od nečemu što se zove Dan odrastanja i Valentinovu koje se ovdje bitno drugačije slavi. Ili sam već pisao o Valentinovu? Ne znam više. Ili je to bio netko drugi? Tko drugi? Tko sam ja? Jesam li ja netko drugi? Ili je netko drugi ja? Tko je uopće tko i je li itko netko? Zašto je nešto, a ne ništa? Je li ja postojim? Je li Djed Mraz postoji? Gdje idu nestale čarape? Gladan sam. Kada bi pojeo samog sebe, je li bi bio duplo veći ili bi potpuno nestao? Uglavnom...

Matane

*********

Što kažete, koji vam se od ovih praznika čini najzanimljiviji, a koji najčudniji?

Da li ste znali za ove običaje?

Bojanove prethodne postove možete naći na oznaci 'Gost post', samo oprezno jer ih je jako teško prestati čitati! ;)

Ugodan vikend i puno zabave žele vam,

Bojan i dvije Maje

GOST POST: Bojanov Japan XII

Ovu sunčanu subotu iskoristile smo za druženje na ReArt festivalu i skitanje, pa post kasni iako je tekst iz Japana dostavljen na vrijeme! Kao što je i obećao u prethodnom postu, Bojan nas danas upoznaje sa jednim od najvažnijih japanskih praznika! 

**********

U povijesti Republike Hrvatske vrlo je rijetko viđeno da netko od zaposlenih na šalteru u pošti ili nekom od nebrojenih vladinih ureda ostaje do 22:00 sati na poslu, iako mu je radno vrijeme do 16:00. Vjerojatno to nećemo ni u budućnosti često viđati. S time ne želim reći da su Hrvati nešto pretjerano lijeni, nego je shvaćanje posla i radna etika bitno drugačije od japanske. Ovdje se takav prizor događa barem jednom tjedno, a ako ste te nesreće i zaposleni su privatnoj tvrtki, tako vam može izgledati svaki dan. Ljudi se identificiraju sa svojim poslom i dio je njihovog identiteta te ga većina pokušava obaviti što bolje i savjesnije može, koliko god malo ili puno bili plaćeni. Isto se u još većoj mjeri odnosi na šefove koji  svoje zaposlenike gone da rade ponekad doslovno do smrti. Fenomen koji u Japanu stvarno postoji i naziva se karoshi. Međutim, sve više ljudi odbija biti dio takvog izrabljivačkog sustava i u medijima možete pročitati nazive freeter, NEET ili parasite single koji svi označavaju razne kategorije zgubidana, danguba, jebivjetara ili kako god ih želite nazvati čiji broj se iz godine u godinu povećava. Godišnjeg odmora također imaju za nas Hrvate šokantno malo (U prosjeku 10 dana godišnje) i nikada se ne uzima više od nekoliko dana u komadu. Ipak, nije sve tako crno. Japan je pri svjetskom vrhu po broju neradnih dana. Gotovo svaki drugi tjedan je nekakav Dan oceana ili Dan poštovanja prema starijima koji su državni praznici. Danas ću vam predstaviti neke od najvažnijih  praznika i festivala i na koji se način obilježavaju.

Tužne li sudbine

Najveći i najvažniji praznik je nova godina ili Shōgatsu. Tjedan oko 1.1. cijeli Japan ide na kolektivni godišnji odmor (Osim prodavačica u obližnjoj MaxValu trgovini koje moraju raditi i za vrijeme nuklearne katastrofe.) kako bi vrijeme mogli provesti s obiteljima. Prvenstveno je to obiteljski blagdan i novogodišnji tulumi kakve mi poznamo su rijetki, ali pod utjecajem zapadne kulture u zadnje vrijeme sve češći. Proslavu prati cijeli niz ceremonija i običaja. Nekoliko dana prije proslave svaka obitelj temeljito čisti kuću i otplaćuje sve dugove kako bi u novu godinu ušli čistih računa. Običaj koji ne bi bilo loše uvesti kod nas, iako bi bio vrlo teško provediv. Mnoge domaćice provode dane pripremajući novogodišnju hranu koja se zove Osechi. Sastoji se od lakiranih drvenih kutija koje su ispunjene raznim vrstama jela posebno odabranih zbog svoje boje, oblika ili imena koji bi trebali donositi sreću.  Kutije za osechi su vrlo vrijedne i obično se nasljeđuju s koljena na koljeno. Imućnije obitelji osechi jednostavno kupe za, za naše pojmove, astronomske cijene. Najjeftiniji kompleti koštaju oko 600 kuna, ali njima ne možete nahraniti baš puno ljudi, a skuplje možete pronaći za čak 6000 kuna. Osim što donose sreću, velike količine osechi hrane koju obitelji pripremaju im omogućava da poštuju tradiciju i tri dana nakon nove godine ne kuhaju.

Osechi set koji bi vas po mojoj slobodnoj procjeni mogao koštati dvije tisuće kuna

Priprema osechija je vrlo zahtjevna. Potrebno je skuhati desetke različitih jela od kojih su neka napravljena sa skupocjenim sastojcima. Svako jela mora biti pripremljeno na poseban način i ima posebno značenje koje se uglavnom odnosi na razne aspekte sreće u nadolazećoj godini. Jedno jelo donosi novac, drugo zdravlje, treće sreću u ljubavi... U svoj toj simbolici je netko zaboravio jednu od osnovnih funkcija hrane – da bude ukusna. Meni osobno su većina tih jela bezukusna i sarmi, prasetini i francuskoj salati nisu ni do gležnjeva.

Kraj svakog prosinca obitelji provode pišući ponekad na stotine novogodišnjih čestitki. Običaj je vrlo važan i poštanski uredi postavljaju posebne poštanske sandučiće za novogodišnje čestitke. Pošta također garantira da će sve čestitke poslane do 26.12. biti dostavljene prvog dana nove godine. Prošle godine je prodano 3,41 milijardi čestitki. Ne mora se posebno naglasiti da poštari također nemaju slobodnih dana oko nove godine. Naravno, postoji cijeli niz pravila i običaja vezanih uz slanje čestitki o kojima sada neću govoriti jer bi se tekst poprilično odužio.

Svi budistički hramovi 31.12. zvone ceremonijalna zvona 108 puta kako bi simbolizirali 108 ljudskih grijeha po budizmu. Vjeruje se da vas slušanje zvona može osloboditi grijeha počinjenih prošle godine. Nova godina je za većinu Japanaca jedini dan kada posjećuju hramove. Dvije najveće religije su shinto koji je izvorno japansko vjerovanje i budizam koji je kasnije uvezen iz Kine. Većina prakticira obje religije i mnogi Japanci ne razlikuju kojim religijama pripadaju koji obredi. Rođenja djece se obilježavaju shinto ritualom, vjenčanja su shinto ili zapadnjačka sekularna, sahrane se vrše po budističkom ritualu. Iako velika većina Japanaca prakticira različite tradicionalne vjerske rituale, oni su samo tradicija. Kao što su meni Uskrs i Božić isključivo gurmanski blagdani, tako i Japanci obilježavaju razne vjerske prigode da bi se dobro najeli, proveli vrijeme s obitelji ili jednostavno zato što su tako od malena naučili. Više od 60% populacije se izjašnjava kao nereligioznima i društvo je uvelike sekularno.

Ceremonijalno novogodišnje zvonjene zvona u Kyotu

Zanimljivo je bilo saznati da se nova godina tradicionalno smatra rođendanom svima. Proslava rođendana na dan rođenja je došla sa zapada i sada mnogi mladi slave na taj način, ali to nije dio tradicije i rođendanskim proslavama se ne pridodaje ni približno tolika važnost koliko se pridodaje u zapadnim kulturama. Nedavno sam slavio svoj rođendan i ostao ugodno iznenađen. Rođendanski običaji su potpuno suprotni od hrvatskih. Kod kuće je slavlje podrazumijevalo sveobuhvatno čašćenje hranom i pićem od strane slavljenika. Svake godine su me rođendanske proslave dovodile do ruba bankrota. Jedino što sam ovdje morao učiniti je odabrati lokaciju proslave i goste koje želim na proslavi. Sve drugo su odradili prijatelji. Uredno su sve rezervirali i otišli smo u moju omiljenu  izakayu. Dobio sam tortu i poklone, a na kraju su svi međusobno podijelili moj račun za hranu i piće. Nisam potrošio ni yena. Još jedan običaj koji treba proširiti kod kuće.

Kako sam ja i ljudi s kojima provodim slobodno vrijeme ovdje stranci, nismo novu godinu slavili na lokalni način, nego smo, čuvši da će se održati organizirani doček, oboružani toplom odjećom krenuli prema gradu. Ispred Mito Art Towera nas je dočekala pozornica, nekoliko štandova s hranom i pićem i šačica uglavnom mladih ljudi koji, pretpostavljam kao i mi, nisu odavde. Program je započeo s gospodinom koji je svirao japanski žičani instrument sličan gitari, dugačkog imena koje nikako ne mogu zapamtiti, praćen taiko bubnjarima. Nakon njih se na pozornicu popelo pet djevojaka i započele su pjevati sladunjave pop pjesmice za male curice koje su kod mene izazivale kombinaciju smijeha i mučnine, ali kod većine domaćih, pretežito muškaraca, su izazivale oduševljenje. U ovom kratkom videu možete vidjeti kako je to točno izgledalo. Nešto prije ponoći smo za balone punjene helijem vezali papiriće na koje smo napisali naše želje za novu godinu i pustili ih u zrak da ih vjetar odnese. Nakon toga su održani nekakvi govori koje nisam razumio, djevojke su otpjevale još nekoliko kiselo-sladunjavih pjesama i program je završio. Nekoliko stotinjaka ljudi koji su se skupili su se razišli kućama, ali ne prije nego što su se slikali s čudnom skupinom stranaca koja je uključivala i mene. Nikome nije  bilo jasno što radimo tamo i bili smo zvijezde večeri. Tijekom cijele večeri su nam prilazili polu pijani Japanci pokušavajući s nama razgovarati na iznimno lošem engleskom. Sva sreća, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja slaganja suvisle rečenice, vrlo brzo su odustajali. Nije to bilo proslava na kakvu sam navikao koja podrazumijeva velike količine alkohola do ranih jutarnjih, ali ništa ovdje nije onako kako sam navikao.

Puštanje balona ispred tokijskog Senso-ji hrama

Nova godina je jedini praznik koji je Japancima i Hrvatima zajednički. Svi drugi su bitno različiti i dok su kod nas većinom religiozni ili domoljubni, ovdje se većinom slavi sadašnji ili neki bivši car ili priroda. Kako se tekst o novoj godini neplanirano odužio, ostale važne praznike i festivale ću morati ostaviti za idući tekst.

Matane

 ************

Da li ste znali za ove japanske običaje?

Kako vam se sviđa ovakav način obilježavanja nove godine?

Ako ste propustili, Bojanove ostale postove možete naći na oznaci 'Gost post' pa zavirite i upoznajte ovu zanimljivu zemlju!

Laku noć i ugodnu nedjelju žele vam,

Bojan i Maje

GOST POST: Bojanov Japan - XI dio

Uskrs je prošao, gosti se vratili u Hrvatsku, a Bojan je ponovo sa nama! Danas će vam ispričati jednu prekrasnu priču i odvesti vas na vrlo zanimljiv festival! 

********

Demon zubiju oštrih poput noževa lutao je ulicama Kawasakija i promatrao ljude kako prolaze zaokupljeni vlastitim životima, problemima i sitnim svakodnevnim stvarima. Promatrao je tužna lica, sretna lica, bezizražajna lica, lijepa lica, ružna lica. Među rijekom lica koja se slijevala niz ulicu jedno od njih je u njemu probudilo nešto što nikada nije osjetio. Demon zubiju oštrih poput noževa se zaljubio u djevojku snježno bijelog lica koja se vraćala kući noseći svježu vodu s izvora. Sve je pokušao kako bi ju pridobio, ali ružni demoni s ogromnim oštrim zubima nisu baš najpopularniji među damama i pokušaji su mu bili uzaludni. Djevojka se odlučila za stasitog mladića iz dobre obitelji koji ima dobro plaćen posao i ugovor na neodređeno. Demon je kipio od ljubomore i nije mogao podnijeti gledati svoju odabranicu s drugim. Na njihovoj prvoj bračnoj sakrio se u vaginu svoje nesuđene ljubavi i kada su novopečeni mladenci krenuli konzumirati brak, demon je mladoženji svojim oštrim zubima odgrizao muškost. Zbog tehničkih problema koje je uzrokovao zli demon mlada djevojka se odlučila ponovno udati, no ni ovaj puta nije odabrala demona. Odabrala vrlo naočitog gospodina koji je bio puno stariji od nje, ali je zato bio ugledan i uspješan poduzetnik s čvrstim vezama u lokalnoj politici. Demon je i dalje bio skriven u njenoj vagini gdje se do sada već udomaćio i na isti način je presudio novom mužu svoje nesuđene ljubavi. Nakon već drugog braka koji je propao iz tehničkih razloga mlada djevojka je shvatila što je uzrok njenih jada i odlučila je demonu stati na kraj. Za to je angažirala lokalnog kovača koji je po njenoj narudžbi dizajnirao i napravio čelični falus. S njim je mlada ljepotica odlučila simulirati prvu bračnu noć i prevariti zlotvora koji nastanjuje jedan od njenih tjelesnih otvora. Plan joj je uspio. Naivni demon zagrizao je čelični falus, slomio zube koji su bili njegov najveći ponos. Posramljen je pobjegao i više nikada nije viđen, a mlada ljepotica se napokon mogla udati za trećeg po redu odabranika njenog srca, gospodina puno starijeg od nje, lokalnog mafijaša, seljačinu s dobrim vezama u politici.

Tako otprilike, uz malo pjesničke slobode koju sam si dozvolio, glasi legenda o čeličnom penisu koja je nastala na području današnjeg Kawasakija u 16. stoljeću. Legenda je izvor Kanamara Matsuri ili festivala čeličnog falusa koji je počeo 1977. godine i od tada se održava svake prve nedjelje u travnju.

Kawasaki od Tokija dijeli samo rijeka Tama i nalazi se na pola puta do Yokohame. Yokohama i Kawasaki, iako zasebni gradovi, su zapravo predgrađa Tokija. Kao Čepin od nekoliko milijuna stanovnika. Tipičan japanski grad ispunjen betonom, uskim ulicama, hramovima i novim zgradama, ističe se jedino po velikoj koncentraciji teške industrije koja se nalazi većinom uz obalu. Ipak, unazad 10 godina, prvenstveno zahvaljujući internetu, među turistima grad postaje sve poznatiji po festivalu koji slavi čelični falus iz prepričane legende.

Kawasaki city

Nedjelja je bila kišna i hladna. Prijatelj koji me došao posjetiti iz dalekog Osijeka i ja smo se ustali u nehumano rano jutro i zajedno s ostatkom internacionalnog društva unatoč kiši i s osmijehom na licu smo sjeli u autobus za Tokio. Putem smo pjevali razne planinarske pjesme koje umirovljenici pjevaju u planinarskim društvima dok se penju na Papuk, veselo se ljuljuškajući uzdignutih laktova ne skidajući osmijeh s lica.Ne mogu se sada sjetiti teksta, ali ima nekakve veze s gojzericama. Kiša je padala sve jače. Iz autobusa smo izašli na glavnoj tokijskoj stanici i nakon dva presjedanja smo napokon sjeli na treći vlak koji nas je vodio do odredišta. U vlaku smo upoznali veselu Talijanku koja je u 09:30 ujutro uspjela biti mrtva pijana i na japanskom, razvlačeći riječi nam je objašnjavala kako je za doručak jela/pila pivo. Nije da nismo to sami uspjeli zaključiti, ali je svejedno imala potrebu to naglasiti. To i još milijardu drugih stvari koje nas ni malo nisu zanimale. Kada je talijanski pijani udav rekao da isto ide na festival me oblio hladan znoj pri pomisli da ću ju stalno morati slušati ili ne daj bože nositi ili zvati hitnu kada se neizbježno sruši od alkohola. Na sreću se prvo morala naći s prijateljicom i putovi su nam se na izlazu iz stanice razišli. Kiša je nemilosrdno udarala o moju kapuljaču. Zadovoljno sam se sjetio kako sam prije 7 mjeseci kupovao jaknu u osječkom Pull & Bearu i pitao prodavačicu je li jakna vodootporna. On je odlučno i čak pomalo uvrijeđena pitanjem odgovorila: „Naravno da je jakna vodootporna!“ Ohrabren tim riječima samouvjereno sam nastavio koračati sada ne samo kroz kišu, nego i kroz more kišobrana koji su se svi kretali u jednom smjeru i pokušavali mi iskopati oči. Nakon nekoliko minuta hoda smo stigli do Kanayama hrama koji se veličinom svrstava u male hramove. Prvo što smo ugledali su tri vrlo zanimljiva mikoshija ili 

prijenosna svetišta.

Zvijezda festivala

Ne moram ih previše opisivati. Slike govore za sebe. Najveći i najfebjulus mikoshi je donirala lokalna udruga transvestita čiji članovi ga i nose u procesiji kroz grad. Iako je festival teško ozbiljno shvatiti, ne radi se o šali ili nekakvoj parodiji, nego o pravom japanskom religioznom festivalu koji uključuje sve što drugi slični festivali imaju. Kanayama hram je dugo vremena bio mjesto gdje su se prostitutke molile za zaštitu od spolnih bolesti, a danas ljudi dolaze kako bi se molili za lak porod, harmoniju u braku i uspjeh u poslu. Započinje molitvom svećenika te se nastavlja s procesijom mikoshija po gradu.

George je našao nove prijateljice

Ipak na ovom festivalu je atmosfera opuštenija i svećenici su jedini koji nose tradicionalnu odjeću. Vrlo brzo sam zamijetio velik broj transvestita koji su obukli svoju najsvečaniju odjeću i nanijeli dupli sloj šminke što je pogotovo primjetljivo kod starijih gospođa/gospodina. Kada ste 60-godišnji podeblji muškarac potrebne su kante šminke da bi donekle podsjećali na ženu. Razgledavajući štandove vrlo brzo uočite lajtmotiv manifestacije. Lizala, svijeće, mochi i sve drugo što možete kupiti je u obliku penisa. Jedino su limenke piva uspjele zadržati klasični oblik. Ispred hrama su postavljena dva drvena spolovila kako bi se posjetitelji mogli s njima slikati. Bili su vrlo popularni i bilo im je gotovo nemoguće prići tako da vas nažalost neću razveseliti slikom sebe kako jašem veliki drveni falus.

Slika je pronađena na internetu, ali nije ni malo neobičan prizor na Kanamara festivalu

svijeće

lizala

Nebo je i dalje slinilo po nama, meni je postajalo neobično hladno na ramenima te sam počeo sumnjati u istinitost tvrdnji prodavačice iz Pull & Beara. „Nije valjda lagala? Ma nemoguće!“ pomislio sam i zajedno s ostatkom društva krenuo se probijati do glavnog dijela hrama gdje se nalazi izvorni metalni falus na kojem je demon navodno polomio zube. Na putu sam ugledao malu djevojčicu anđeosko plave kose kako bezbrižno liže lizalo u obliku penisa držeći tatu za ruku. Činilo se da nitko osim nas u tome ne vidi ništa sporno te smo se nastavili probijati kroz gužvu pokušavajući taj uznemirujući prizor što prije izbrisati iz glave. Ljudi je ipak bilo previše i koliko god smo se trudili nismo uspjeli vidjeti najveću zvijezdu festivala. Još prije sat vremena mi je raspoloženje progresivno počelo opadati zbog neumorne kiše, sve veće gužve i sve jačeg osjećaja hladnoće. Počeo sam ozbiljno sumnjati u istinitost tvrdnje prodavačice. Otkopčao sam jaknu i rukom ustanovio da su mi ramena potpuno mokra. Lažljiva bezobraznica! U oči me gledala i lagala bez da je trepnula. Ovo je bila zadnja kap koja je prelila poslovičnu čašu i nisam bio jedini koji se tako osjećao. Odlučili smo napustiti festival prije nego što je počela procesija i glavni dio festivala. Jedva smo se uspjeli probiti kroz gomilu ljudi i zlih kišobrana koji vam pokušavaju iskopati oči do izlaza gdje smo ustanovili da smo pobjegli na vrijeme. Red turista koji su čekali na ulazak u prostor festivala je sezao sve do ulaza u stanicu koja je bila 5 minuta hoda od hrama. Mokri i mrzovoljni smo otišli pronaći toplo mjesto gdje se možemo dobro natrpati hranom koja nije u obliku penisa.

Što sam naučio iz ove male avanture? Svirepe prodavačice u Pull & Bearu lažu čim zinu; što je muškarac stariji, sve mu je teže izgledati kao uvjerljiva žena; nema ništa čudno kada mala nevina djevojčica liže lizalo u obliku penisa. Za ovo zadnje nisam baš siguran. Također sam saznao da je Kanamara Matsuri poznat prvenstveno među turistima i da malo koji Japanac, čak i ako je stanovnik Kawasakija, zna za njega. Festivali, bili religiozni ili sekularni, su vrlo važan dio japanske tradicije i idući puta ćemo govoriti o najvećim i najvažnijim festivalima koji se svake godine održavaju diljem Japana. Možda sam prvo trebao pisati o ozbiljnim festivalima, ali sam doživljaje iz Kawasakija htio što prije staviti na papir dok su još svježi.

Matane

************

Jeste uživali? ;)

Pozdrav od Bojana i Maja

GOST POST: Bojanov Japan - X dio

Kada pomislimo na Japan, prvo nam padnu na pamet manga stripovi i anime, a zatim specijalizirana mjesta za izlaske, o kojima je već djelomično bilo riječi u prethodnim postovima! Koja od takva mjesta su najpopularnija, pročitajte u nastavku! :)

**********

Prošli tjedan smo govorili o alkoholnim pićima, običajima i navikama vezanim uz njih. Danas ćemo govoriti o mjestima na kojima ta pića, kao i sva druga bezalkoholna, možete u ugodnom društvu popiti i provesti večer, poslijepodne ili cijelu noć. Japan je poznat po velikom broju raznih visoko specijaliziranih mjesta među kojima svatko može pronaći upravo ono što njemu odgovara.

Najrasprostranjenija vrsta je izakaya – ekvivalent naših lokalnih birtija koje možete pronaći u svakoj ulici. Mjesta su gdje se radni ljudi nakon napornog dana dolaze opustiti, a vrlo često vidite muškarce u odijelima koji sami sjede i piju jer se ne žele vratiti svojim ženama. Vrlo tužna, ali vrlo česta pojava koja nije svojstvena samo za Japan i o kojoj u japanskom jeziku postoje mnogobrojne šale i poslovice. Postoje modernija mjesta koja izgledaju vrlo slično našim kafićima i tradicionalna mjesta u kojima na ulazu skidate obuću i sjedite na podu za niskim stolovima. Kao što sam već u prošlom tekstu spomenuo, hrana i piće u Japanu uvijek idu zajedno i vrlo su rijetka mjesta gdje nema hrane. Tako i u izakayama možete pronaći širok izbor hrane, od lokalnih specijaliteta preko mješavine japanske i zapadnjačke hrane ovdje nazivane youshoku do pizza i hamburgera.

Izakaye se može pronaći svugdje, no uz njih postoje cijeli niz kafića koji ciljaju na određene skupine kao što su usamljene sredovječne žene, nesigurni muškarci željni pažnje, ljubitelje mange i anime, mačaka, sova, konzervirane hrane itd. Opisat ću nekoliko najčešćih i najpoznatijih mjesta koristeći njihove engleske nazive kako bi izbjegao čudne i nejasne prijevode. Japanci također najčešće koriste engleske nazive.

1. Maid cafe

U ovim kafićima su konobarice odjevene kao sobarice i prema posjetiteljima se odnose kao prema gospodarima. „Okaerinasai masen goshujin-sama!“ je pozdrav koji čujete kada ulazite i znači „Dobro došli nazad, gospodaru!“ Iako njihove vrlo kratke suknje impliciraju seksualne konotacije, to nije glavni cilj maid cafea. Inspirirano je ponašanjem posluge na velikim plemićkim posjedima i cilj je da se osjećate posebno, ali kratke suknjice nisu na odmet. Kavu će vam uljepšati motivom koji god poželite, na omlet će vam kečapom nacrtati srce i potpisati se, rižu ćete dobiti oblikovanu u mačku ili srce, a ako želite nešto naručiti, morate prvo savladati posebnu lozinku koja se često sastoji od mijaukanja i oblikovanja srca prstima. U nekima će vam pjevati i plesati ili baciti čari na hranu kako bi imala bolji okus. Prvi maid cafe je otvoren 2001. u Akihabari o kojoj sam već pričao i u kojoj ih se nalazi najviše, ali se fenomen počeo širiti po svijetu i navodno ih se sada već može naći u Češkoj, Njemačkoj i Mađarskoj. Ako želite svojim očima vidjeti kako to izgleda, pogledajte ovaj video koji su snimile pomalo iritantne Amerikanke. Ili dođite u Tokio.

U svima je osoblje isključivo žensko, ali to ne znači da ne postoji opcija za dame. Prvi butler cafe je otvoren 2006. u Ikebukuru. Ima ih neusporedivo manje, ali ih se može relativno lako pronaći. Kako izgledaju možete pogledati u ovom videu s također pomalo iritantnom voditeljicom. Ili možete doći u Tokio.

Dobrodošli, gospodaru!

2. Cuddle cafe

Još jedna novina koja je u zadnjih nekoliko godina proizašla iz Akihabare. Mjesto gdje možete nakon napornog radnog dana doći i za 6000 yena po satu spavati sa zgodnom djevojkom. Samo spavati. Spavati i raditi sljedeće stvari:

Spavanje u zagrljaju djevojke (3 min) – 1000 yena

Tapšanje po leđima (3 min) – 1000 yena

Maženje djevojke po glavi (3 min) – 1000 yena

Gledanje djevojke u oči (1 min) – 1000 yena

Djevojka presvlači odjeću (Jedanput) -  1000 yena

Masiranje stopala (3 min) – 1000 yena

Posjetitelj djevojci masira stopala (3 min) – 2000 yena

Spavanje u krilu djevojke  (3 min) – 1000 yena

Djevojka spava u krilu posjetitelja (3 min) – 2000 yena

Ne vjerujete da ovako nešto stvarno postoji? Pogledajte ovu reportažu CNN-a i uvjerite se svojim očima. Prvo samo mislio da ima nešto duboko uznemirujuće i tužno u činjenici da postoje mnogi koji bi platili tolike novce za spavanje pored ženske osobe, ali mi je također jasno da u ogromnoj metropoli kao što je Tokio život može biti jako usamljen i mnogima ovakav kontakt, iako kratak, može jako puno značiti. Tko sam ja da sudim? Nitko i ništa.

Za žensku inačicu ovog koncepta nisam još čuo, ali sam siguran da je pitanje je trenutka kada će izniknuti jedan cuddle cafe sa zgodnim frajerima, ako već nije.

6000 yena za ovo? Ne dam!

3. Host/hostess club

Sjedite u polu mraku otmjenog kluba u društvu nekoliko vrlo zgodnih, decentno, ali ipak izazovno odjevenih dama. Ispijate zadnju kap viskija i prije nego što uspijete spustiti čašu nazad na stol jedna od njih ju uzima i uz izazovni smiješak odlazi po novi dok vam druga pali kubansku cigaretu koju ste netom prije zataknuli među zube.

 - Where are you from? - pita treća izgovarajući slovo r kao l.

- Croatia – odgovarate mafijaški.

- Eeeeeee, Kroachia! Croatian very handsome. You very handsome. – Odlazi do karaoke uređaja i pronalazi pjesmu Maksima Mrvice, najpoznatijeg hrvatskog glazbenika u Japanu. Pjesma počinje, a ona uzalud čeka  početak pjevanja kako bi vam otpjevala pjesmu. Maksim Mrvica svira instrumentale.

Ovako bi mogla izgledati prosječna večer u jednom od brojnih hostess clubova koje možete pronaći diljem Japana. Za razliku od maid cafea, ovdje se toči alkohol, a zadatak osoblja je da vam donosi piće, sjedi s vama za stolom, razgovara i daje vam komplimente te vas nagovara da što više popijete kako bi zaradile što više jer dobivaju postotak od onoga što vi potrošite. Smatra se da su moderna verzija geisha, iako za rad u hostess clubu nisu potrebne godine školovanja kao što je potrebno za geishu. Nije potrebno nikakvo školovanje i u njima većinom rade strankinje iz drugih azijskih zemalja. Mnogi takvi klubovi plešu na rubu prostitucije. Nekada je zov novca bogatih pijanih Japanaca previše za mnoge mlade dame koje dolaze iz puno siromašnijih zemalja. Prostitucija je u Japanu ilegalna, ali to naravno, kao i u mnogim drugim državama uključujući Hrvatsku, ne sprječava mnoge da dobro zarađuju od nje. Dok god je netko spreman platiti za neku uslugu, biti će i onih koji su tu uslugu spremni pružiti. Hostess clubovi postoje dosta dugo za razliku od ostalih mjesta o kojima smo do sada razgovarali. Počeli su se otvarati prije stotinjak godina, a prvi host club za žene je otvoren 1966. i danas ih u Tokiju ima oko 200.

Ahahahahaha! Kak su ti super šale.

4. Cat cafe

Iz naziva se vrlo lako može zaključiti o čemu se ovdje radi. Tema ovakvih kafića su naravno mačke koje možete samo promatrati ili se s njima igrati. Obično se naplaćuje po satu i u cijenu vam je uključeno piće. Mačke su u zasebnoj prostoriji i prvo provedete sat vremena družeći se s njima nakon čega popijete kavu. Jedno ovakvo mjesto sam i osobno posjetio. Kao velikom ljubitelju pasa, koji je prema mačkama relativno indiferentan, mi je nakon 10 minuta postalo vrlo dosadno. Mačke su mi htjele prići dok sam imao mačje hrane koju isto dobijete uračunatu u cijenu nakon čega su me počele ignorirati, a neke su bile otvoreno neprijateljski raspoložene sikćući i pokazujući zube čim sam im se približio. Bilo je iznenađujuće puno ljudi željnih mačjeg društva i vjerojatno bi i ja bio neprijateljski raspoložen kada bi me dosadni homo sapiensi cijeli dan navlačili.

Nema hrane, nema maženja.

Inspirirani mačjim kafićima otvoreni su još mnogi drugi posvećeni različitim životinjama. Možete se družiti sa sovama, zečevima, kozama, reptilima, a nedavno sam saznao da u gradu stotinjak kilometara od Tokija postoji monkey cafe. To je sljedeće mjesto koje želim posjetiti.

Ovdje sam nabrojao  samo neke najčešće vrste među morem specijaliziranih kafića, klubova, birtija posvećenih svemu i svačemu. Vampiri, konzervirana hrana , samuraji, vlakovi, auti, kompjutorske igrice, crtići...što god vam padne na pamet, pronaći ćete neko mjesto koje je posvećeno upravo tome.

Matane

*********

Što kažete na ovo? :) Japan stvarno kao da je na totalno drugoj planeti!

Kakve specijalizirane kafiće biste Vi rado posjetili?

Da li biste voljeli da nešto slično ima kod nas?

Pišite nam i uživajte u ostatku vikenda! :)

Pozdrav od Bojana i dvije Maje

GOST POST: Bojanov Japan - IX dio

Nakon zabavnog provoda u Tokiu, od Bojana danas saznajemo par zanimljivosti o alkoholu i navikama alkoholiziranja u Japanaca! Štivo koje ne biste trebali propustiti! ;)

**********

Petak je navečer i sjedimo u obližnjem kafiću/baru/birtiji naziva “Asa made” ili “Do jutra”. Nakon inicijalnog šoka posjetitelja kada su ugledali tri stranca od kojih su dvojica čak plavi, gosti su se okrenuli svatko svom društvu. No, sa svakim novim pićem su bivali sve slobodniji i sve ih je više zanimalo tko smo i što tu radimo. Prvi nam se odvažio približiti već poprilično pijani mladić od kojeg nismo uspjeli saznati ni kako se zove ni koliko ima godina, ali nas je počastio rundom pića, pečenim rebarcima i pohanom piletinom. Cijelo vrijeme je mrmljao i s oduševljenjem dodirivao moju bradu, a kako od nas trojice samo jedan zna osrednje japanski, naš pokušaj razgovora je bio potpuno bezuspješan. Na svu sreću, vrlo brzo su nam pridružili njegovi prijatelj i prijateljica koji su bili u znatno boljem stanju i čak su znali pokoju riječ engleskog. Vrlo brzo su nas pitali odakle dolazimo. Kad je moj kolega Nijemac rekao odakle je, odmah su uslijedile geste podizanja krigle uz uzvike „Beer! Germany beer!“dok je odgovor prijatelja iz Amerike izazvao samo jedno „Eeeeee“ oduševljenja. Na kraju je došao red na mene i nastao je muk, razmjenjivanje zbunjenih pogleda uz kratko „Eee“ čuđenja nakon čega izvadili mobitele iz džepova i počeli guglati „Kroačia“ kako se naša država kaže na japanskom. Nekoliko zbunjenih „Eeeee“ kasnije je jednom od njih sinulo: „Mirko Crocop! Croatian people very strong. You very strong. You look like Mirko.“  rekavši to mi je s oduševljenjem pomilovao bradu i ispustio još jedno entuzijastično „Eeeeeeeeeeee“ (Ovako to otprilike zvuči.) Prvi puta mi je netko rekao da ličim na Mirka Filipovića i nisam znao što da na to odgovorim. Također me njegovo sve senzualnije milovanje moje brade sve više uznemiravalo i odlučio sam promijeniti temu. „I šta kažeš yen opet pao? Koliko sad dobiješ  za dolar?“

Ovakav susret s lokalcima vikendom nije ništa neobično. Druženje te večeri se nastavilo, ali kako je vrijeme prolazilo, mi smo bili potpuno normalni, ali stanje naših novih prijatelja se drastično pogoršalo i nakon dva sata nitko od njih nije više mogao pričati. Majka priroda nije Japance podarila velikom otpornosti na alkohol. Većini je granica za teturanje tri piva, ali postoje mnogi koje se nakon samo jednog mora nositi u krevet. Istom brzinom kojom se napiju se i otrijezne pa će se ista ta osoba koju ste odnijeli u krevet nakon sata vremena vratiti kao da se ništa nije dogodilo. To je osobito vidljivo kada se petkom oko 23:00 sata nađete na nekoj većoj stanici i vidite ljude u odijelima i koferima u rukama kako pokušavaju mrtvi pijani pronaći svoj put kući. Neki u grupama od troje ili četvero međusobno se pridržavajući uspijevaju pravocrtno hodati, neki ne ispuštajući zid iz ruke brzinom puža pokušavaju vratiti obitelji, neki kući idu rukama grleći dva policajca koji ih sa smiješkom nose i to smatraju dijelom svojeg posla, a uvijek postoji jedan fini gospodin u skupom odijelu koji skvrčen u kutu spava dok ne bude u stanju hodati i sjesti na vlak. Znam da sada zamišljate veliki kolodvora prepun veselih pijanaca koji padaju i povraćaju na sve strane, no ne izgleda baš tako. Velika većina ljudi nije pijana i hoda sigurno i pravocrtno, ali je opisanih prizora petkom navečer jako puno i njihova koincidentnost je neusporedivo veća od onoga što sam ja navikao vidjeti.

Jako se umorio na poslu

Odnos Japanaca prema alkoholu je bitno drugačiji od našeg. Kada nekome kažete da volite piti vino, njihova prva pomisao neće biti da ste pijanac, nego će s oduševljenjem na licu reći da je to super i početi objašnjavati gdje možete popiti najbolja vina, koja su tradicionalna alkoholna pića i na koji ih je način najbolje piti. Alkohol nije porok, već hobi. Nešto što volite i čime se bavite. Također ima veliku ulogu u vjerskim ceremonijama i povijesno se smatra sredstvom za približavanje božanstvima. Grižnja savjesti i neugoda zbog vlastitih pijanih ispada zbog kojih su se mnogi od nas zavjetovali da više nikada neće piti i već sljedeći vikend prekršili zavjet također ne postoji u tolikoj mjeri. Alkohol je isprika za glupo ponašanje i nitko se oko toga previše ne uzbuđuje. Ispijanje alkohola na javnim mjestima je također prihvatljivo i dozvoljeno što ne mogu reći za moje rodno mjesto.

Bitan aspekt poslovne kulture je nomikai. U slobodnom prijevodu riječ znači „sastanak uz piće“ i česta je pojava na svim radnim mjestima. Održava se povodom raznih događaja; završetak projekta, odlazak u mirovinu, dolazak novog zaposlenika, kraj godine itd. Dolazak nije obavezan, ali se to od vas očekuje i morate imate vrlo dobar razlog za neprisustvovanje. Nomikai nije samo opijanje s kolegama s posla već ima i ceremonijalni karakter. Obično počinje s govorima organizatora i nadređenih nakon čega se počinje jesti i piti. Vrlo brzo sam primijetio da hrana i alkohol uvijek idu zajedno i samo sam jednom bio u baru koji je nudio isključivo piće. Nomikai uvijek traje točno određeno vrijeme, obično 2 ili 3 sata, i nakon završetka se svi ustaju i plješću. Postoje i različite vrste pljeskanja koje imaju svoju simboliku. Oni kojima nije dosta idu na nijikai, kod nas popularno nazivan after. Nakon toga se još može ići na sanjikai, no samo na nomikai se od vas očekuje da dođete.

Aj sad jednu ludu.

Postoje određena pravila ophođenja na ovakvim događanjima. Obično se izbjegava punjene vlastite čaše. Kada vidite da je krigla vašeg šefa prazna, nasipate mu još, a on će zauzvrat vama natočiti. Ako ne želite ili ne možete više piti, času ostavite punu.  Nagovaranje kolega na još alkohola je u pravilu neprihvatljivo. Kao što sam već spomenuo, svaki pretjerani izljev emocija i pijani ispad se ne shvaća ozbiljno. Inače vrlo stroga poslovna etiketa između nadređenih i zaposlenika nestaje, a u ponedjeljak na poslu se svi prave kao da niste grlili šefa i govorili mu da ga volite, a nakon neuzvraćene ljubavi ga počeli gađati piletinom. Za ovaj fenomen postoji posebna riječ – bureiko.

Nomikai se ne prakticira samo u tvrtkama. Vrlo često će profesori na taj način bolje upoznavati svoje studente, naravno, ako imaju 20 godina jer je to službena dob kada mladi smiju konzumirati alkohol. Ima vrlo važnu socijalnu funkciju. Služi kao društveni lubrikant za bolje upoznavanje kolega u opuštenoj atmosferi izvan strogog, službenog uredskog okruženja, za građenje odnosa i zajedništva i kao takav se smatra dijelom posla.

Najpopularnije piće je pivo. Japanske pivovare proizvode vrhunsko pivo znatno bolje od naših, ali postoji jedan problem – skupo je. Limenka piva od 350 ml, zanimljivog naziva Yebisu, koje je moje omiljeno, u trgovini košta 250 yena ili 15 kuna. Ova cijena je i za mnoge Japance previše, ali su velike tvrtke, nanjušivši novac, smislile rješenje. Kako država porez na pivo obračunava s obzirom na količinu slada, izmišljeno je happoshu ili tzv. lažno pivo s manjom količinom slada i upola manjom cijenom. Neke vrste lažnog piva su okusom vrlo bliska pravom i isplativ su izbor za pojedince s manjim budžetom. Ako vam budžet ni za  to nije dovoljan, postoji shin janru ili još lažnije pivo. Izgledom podsjeća na pivo, u njemu nema slada, nego se kao zamjena koriste grašak, soja ili žitarice, ima okus alkoholne vodice i ne bi ga nikome preporučio.

Yebise!

U svijetu najpoznatije japansko alkoholno piće je svakako sake ili nihonshu kako ga češće ovdje zovu jer je riječ sake također naziv za sva alkoholna pića. Tradicionalno je piće koje se pije tisućama godina, ali ga je nakon drugog svjetskog rata vrijeme pomalo pregazilo. Iako su police u trgovinama pune različitih vrsta, rijetko viđam mlade Japance kako ga piju i većinom je to piće starijih generacija. Proizvodi se fermentacijom riže i ima obično do 16% alkohola. Loš sake okusom podsjeća na razvodnjenu votku dok bolji sake može biti vrlo ukusan. Jači brat sakea s postotkom alkohola između 20 i 40 posto je shochu. Također se proizvodi od riže, ali se može proizvoditi i od slatkog krumpira, pšenice ili šećerne trske. Među mladima su vrlo popularne mješavine ovog pića s raznim voćnim sokovima koje se mogu vrlo jeftino kupiti u  trgovinama i imaju oko 9% alkohola. Whiskey je također vrlo popularan i ovdje se nalaze neke od najboljih svjetskih distilerija kao što je Yamazaki.

Bez obzira koje piće volite, ako se nađete u Japanu  pozovite konobara uobičajenim ratnim pokličem Sumimasen! i opustite se bez straha da će vaše nimalo laskave fotografije osvanuti na fejsu i da kolege u ponedjeljak neće pričati s vama jer ste goli plesali na stolu trljajući se tuđim sushijem i svima govorili kako su im djeca ružna. Dobro...zbog ovog zadnjeg možda neće pričati s vama.

Kampai!

*********

Japanci nam se svakom Bojanovom pričom čine sve zanimljiviji, a nakon ove posebno! ;) Mi već vidimo da bi se tamo odlično provele! 

Sve ostale priče iz Japana možete naći na oznaci 'Gost post' pa ako ove subote niste za neku akciju, imate u čemu uživati cijelo popodne! ;)

Uživajte u vikendu!

Bojan & 2 Maje

GOST POST: Bojanov Japan - VIII dio

Zadnji post iz Tokia je tu! Kako i je to spavati u kapsulama i zašto je Tokio najbolji grad na svijetu pročitajte u nastavku, a prethodne postove ćete naći na oznaci 'Gost post', kao i do sad! :)

**********

Zakasnili ste na posljednji vlak, živite 8 sati hoda od posla, nemate novaca za skupi hotel, na ulici ne možete spavati jer ćete bit prljavi sutra za posao, dobit ćete otkaz, baš sada kada ju ne varate će žena pomisliti da ju varate, ostavit će vas, uzet će djecu, vaš život je gotovo, idete skočiti s obližnjeg nebodera.  Ovako bi mogao izgledati scenarij kašnjenja na zadnji vlak, no, na svu sreću, našao se netko tko je taj problem uspio, ako ne potpuno riješiti, onda barem ublažiti. Žena će još uvijek misliti da ju varate.

Taj netko se zove Kisho Kurokawa i jedan je od najvećih japanskih i svjetskih arhitekata. Krajem sedamdesetih godina je u Osaki, drugom najvećem gradu u Japanu, osmislio Capsule Inn koji je sagrađen 1979. godine. Hotel se sastoji od vrlo malih soba, kapsula, sarkofaga...kako god ih želite nazvati. Smišljene su za osobe kojima nisu važne udobnost i usluge pravog hotela i u njima većinom noć provode ljudi  koji iz nekog razloga trebaju mjesto za samo prespavati i ne namjeravaju ostajati duže. Imao sam priliku provesti jednu noć u kapsuli i za prespavati je sasvim u redu, ali ne bi preporučio dulji ostanak.  Također ne bi preporučio osobama koje imaju problema sa skučenim prostorima jer je prostor vrlo skučen. Kapsule su postale hit i sada ih možete pronaći u svakom većem japanskom gradu, a kako sam nedavno pročitao, trend se počeo širiti na Koreu i Kinu. Za cijenu od 2500 do 5000 yena (150 do 300 kuna) za noć su u pravilu najjeftiniji smještaj koji se u Tokiu može pronaći i za prosječnog Japanca je ova cijena potpuno prihvatljiva.

Moj sarkofag broj 6233 s ugrađenim televizorom, radiom, budilicom i Wi-Fi pristupom internetu.

Veliki problem predstavlja što vas iz većine takvih hotela otjeraju najkasnije u 09:00 i ne smijete se vratiti do 16:00. Neki hoteli nude dnevni boravak u zasebnom prostoru, ali nije praktično ako se želite dobro naspavati i imati produktivan sljedeći dan. Mi smo željeli imati produktivan dan, ali se pretvorio u krajnje neproduktivno besciljno lutanje ulicama.

Prva destinacija nakon vrlo kasnog buđenja uzrokovanog kasnim lijeganjem i spavanjem u udobnom, skupom hotelu bila je Akihabara. Dio grada najpoznatiji kao centar za kupovinu elektroničkih proizvoda gdje možete pronaći nekoliko stotina trgovina zbijenih jedna uz drugu, od specijaliziranih pojedinačnih štandova sa samo jednom vrstom dijelova za baš taj fotoaparat, do ogromnih lanaca elektroničkom robom u zgradama od 10 katova. Gotovo svaki elektronički proizvod koji poželite ovdje možete kupiti.

Također je poznat kao centar otaku, anime i manga kulture. Otaku je japanska riječ za zaluđene obožavatelje najčešće nekih manga ili anime likova. Mnoge trgovine prodaju razne kolekcionarske predmete,  plastične figure svih mogućih manga i anime likova, stripove i razne igračke. Ako odlučite malo dublje istražiti trgovačke komplekse i popnete se na više katove i ugledate iste one figurice s prvog kata (barem meni laiku izgledaju isto), ali u vrlo zanimljivim pozama i s kroničnim nedostatkom odjeće, vrlo brzo ćete shvatiti da ovo nije samo elektronički i anime centar, nego i pornografski. Kako nas elektronika i anime ne zanimaju, pornografija nas zanima, ali smo fino odgojeni u katoličkom duhu i to ne smijemo otvoreno pokazati razgledajući po sex shopovima, odlučili smo krenuti dalje.

Neonska Akihabara

Oskudno odjevene sobarice vas pokušavaju nagovoriti da posjetite njihov maid cafe. Tipičan prizor na ulicama Akihabare.

Iduća postaja je Roppongi. Najpoznatiji po noćnom životu, u prošlosti je bio na lošem glasu zbog velikog broja noćnih klubova koji su bili u vlasništvu yakuze (japanske mafije). Yakuza se danas većinom iselila i raspršila po ostatku Tokija, ali njihovo mjesto su preuzeli nigerijski doseljenici koji su masovno otvarali striptiz barove koje vas vrlo agresivno pokušavaju nagovoriti da posjetite. „Do you like tits?“ je bila jedna od prvih rečenica koje sam čuo kada sam izašao iz stanice. Pitanje mi je postavio ogromni dvometarski Nigerijac i nisam znao što da na to odgovorim.“ Je li to retoričko ili nekakvo trik pitanje?“ pomislio sam i ignorirajući ga nastavio dalje hodati.

Pogled na Roppongi i Roppongi Hills poslovni kompleks

Slična pitanja od strane sličnih individua su nas pratila cijelo vrijeme dok smo hodali Roppongijem i postizala su upravo suprotan efekt od njima željenog. Nismo ni pomišljali ući u takva mjesta, nego smo se ugodno smjestili u ugodnu imitaciju engleskog puba i u ugodnoj atmosferi uživali u običnom pivu sve dok nismo shvatili da košta 1100 yena tj. 65 kuna. Neugodno iznenađeni ovom i  to zaTokio velikom cijenom, popivši najskuplje pivo u životu,  krenuli smo dalje u potrazi za prikladnijim mjestom. U ovom dijelu grada se također nalazi veliki broj stranih veleposlanstava. Ulicama stalno šeću imućni strani diplomati koji su spremni platiti visoke cijene. Oni su zajedno s turistima zaslužni za visoke cijene u Roppongiju koje su znatno više od tokijskog prosjeka.

Nismo morali dugo lutati da bi u moru barova i klubova pronašli nešto što nama odgovara. Mjesto se zove Ant'n'Bee. Mali bar na drugom katu neupadljive zgrade nudi 20 vrsta piva malih japanskih pivovara. Izbor se svaki dan mijenja i svaki puta kada dođete ćete moći probati druge vrste piva od klasičnih lager, stout i ale vrsta do egzotičnih piva s đumbirom, čokoladom, kavom i sličnim dodacima. Sjedili smo za šankom i osoblje je cijelo vrijeme sa zanimanjem slušalo i pokušavalo odgonetnuti kojim mi to jezikom govorimo. Nakon nekog vremena su skupili hrabrosti i pitali nas. Amerikanac ili Australac u Japanu nije ništa egzotično, ali kada kažete da ste iz Hrvatske odmah postajete glavna atrakcija. Prva reakcija je ili vađenje mobitela i guglanje jer ne znaju ništa o Hrvatskoj ili nabrajanje hrvatskih gradova za koje znaju. To je obično samo Dubrovnik, a nekada još čujete kako pokušavaju izgovoriti Split. Za Zagreb nitko nije čuo. Ostatak večeri je prošao u isprobavanju piva i viskija, ugodnom razgovoru s osobljem i 60-godišnjim američkim poslovnim čovjekom koji nas je oko pet ujutro morao napustiti jer je za dva sata morao na posao. Ni mi nismo puno duže ostali. Tokijska avantura se bližila kraju i bilo je vrijeme za spavanje tj. vrijeme za spavanje je davno prošlo i ako sada ne odemo, ne moramo ni pokušavati spavati.

Mnoga mjesta koja su na listi svakog ozbiljnog turista nisam još obišao. Jedno od njih je, od strane turista možda najposjećenije, Asakusa gdje se nalazi mnogo povijesnih građevina i najvažniji hram u Japanu - Senso-ji. Uskoro mi u posjetu dolazi još jedan prijatelj pa ću s njim probati odraditi sve što do sada nisam. Zanimljivih mjesta je uvijek previše, vremena uvijek premalo.

Titulu najboljeg grada na svijetu obično odnosi New York, kojeg se također naziva centrom svijeta. Nisam još imao priliku posjetiti ga, ali ljudi koji jesu i s kojima sam razgovarao kažu da je Tokio neusporedivo bolji i nepravedno zapostavljen. Za to su donekle krivi sami Japanci. Premalo ih govori strane jezike i tek su se u zadnjih desetak godina počeli prilagođavati strancima i turistima. Javni prijevoz u pravilu uvijek ima nazive na engleskom, sve više restorana svoje menije prevodi na engleski, ali još uvijek je to nedovoljno u današnjem svijetu gdje je engleski univerzalan jezik za sporazumijevanje, a japanski malo tko izvan Japana govori. Ako nekoga na ulici upitate za pomoć vjerojatno će razumjeti što želite, ali je vrlo rijetko naići na nekoga tko će vam na uspjeti na engleskom odgovoriti. Japan je zemlja u kojoj se uistinu osjećate kao stranac. Ne toliko u Tokiju i drugim najvećim gradovima, ali čim odputujete malo dalje imate osjećaj da ste na drugoj planeti.

Unatoč inzularnoj kulturi koja se razvila uvelike neovisno od ostataka svijetu, većina trendova pronađe svoj put do Japana. Kombinacija japanskog i internacionalnog koja je najočitija u najvećim gradovima, čini Tokio gradom nevjerojatne raznolikosti i mogućnosti izbora. U gradu postoji preko 80 000 restorana i barova (U New Yorku ih ima „samo“ 16 000), 14 restorana s Michelin zvjezdicama po čemu Tokio drži svjetski rekord. U svakom neboderu možete naći barem tri mjesta koja vam se sviđaju, bilo da tražite restoran, bar, noćni klub ili trgovinu. Sve radi 24 sata na dan pa čak i saloni za njegu noktiju. Ako u 04:00 poželite pedikuru i geliranje, nema problema. Ima barem tri salona koji nikada ne zatvaraju. Ako poželite uživati u prirodi, imate nekoliko šuma koje se nalaze u samom gradu i spektakularnu planinu Fuji u blizini. Jedan je od najsigurnijih gradova na svijetu. Ako izgubite novčanik vrlo vjerojatno će vam nakon dva dana biti vraćen, a stanovnici vrata od stana većinom ne zaključavaju. Tokio je domaćin olimpijskih igara 2020. godine zbog čega se trenutno puno gradi i ulaže u infrastrukturu čineći ga još pristupačnijim. Svi navedeni razlozi i još mnogi drugi bi mogli uskoro Tokio uzdići na prvo mjesto najboljih gradova na svijetu koje po meni zaslužuje.

Matane.

************

Što kažete na Capsule Inn? 

Da li biste se odlučili prenoćiti u takvom tipu hotela?

Što bi voljeli vidjeti da možete posjetiti Tokio?

Dečki su stvarno svašta uspjeli ugurati u tri dana koliku su bili tamo, a mi im zavidimo i zahvalne smo što su podijelili to iskustvo sa nama! :)

Uživajte u ostatku vikenda i maštajte o putovanjima!

Pozdrav od Bojana i 2 Maje