GOST POST: Bojanov Japan - IX dio

Nakon zabavnog provoda u Tokiu, od Bojana danas saznajemo par zanimljivosti o alkoholu i navikama alkoholiziranja u Japanaca! Štivo koje ne biste trebali propustiti! ;)

**********

Petak je navečer i sjedimo u obližnjem kafiću/baru/birtiji naziva “Asa made” ili “Do jutra”. Nakon inicijalnog šoka posjetitelja kada su ugledali tri stranca od kojih su dvojica čak plavi, gosti su se okrenuli svatko svom društvu. No, sa svakim novim pićem su bivali sve slobodniji i sve ih je više zanimalo tko smo i što tu radimo. Prvi nam se odvažio približiti već poprilično pijani mladić od kojeg nismo uspjeli saznati ni kako se zove ni koliko ima godina, ali nas je počastio rundom pića, pečenim rebarcima i pohanom piletinom. Cijelo vrijeme je mrmljao i s oduševljenjem dodirivao moju bradu, a kako od nas trojice samo jedan zna osrednje japanski, naš pokušaj razgovora je bio potpuno bezuspješan. Na svu sreću, vrlo brzo su nam pridružili njegovi prijatelj i prijateljica koji su bili u znatno boljem stanju i čak su znali pokoju riječ engleskog. Vrlo brzo su nas pitali odakle dolazimo. Kad je moj kolega Nijemac rekao odakle je, odmah su uslijedile geste podizanja krigle uz uzvike „Beer! Germany beer!“dok je odgovor prijatelja iz Amerike izazvao samo jedno „Eeeeee“ oduševljenja. Na kraju je došao red na mene i nastao je muk, razmjenjivanje zbunjenih pogleda uz kratko „Eee“ čuđenja nakon čega izvadili mobitele iz džepova i počeli guglati „Kroačia“ kako se naša država kaže na japanskom. Nekoliko zbunjenih „Eeeee“ kasnije je jednom od njih sinulo: „Mirko Crocop! Croatian people very strong. You very strong. You look like Mirko.“  rekavši to mi je s oduševljenjem pomilovao bradu i ispustio još jedno entuzijastično „Eeeeeeeeeeee“ (Ovako to otprilike zvuči.) Prvi puta mi je netko rekao da ličim na Mirka Filipovića i nisam znao što da na to odgovorim. Također me njegovo sve senzualnije milovanje moje brade sve više uznemiravalo i odlučio sam promijeniti temu. „I šta kažeš yen opet pao? Koliko sad dobiješ  za dolar?“

Ovakav susret s lokalcima vikendom nije ništa neobično. Druženje te večeri se nastavilo, ali kako je vrijeme prolazilo, mi smo bili potpuno normalni, ali stanje naših novih prijatelja se drastično pogoršalo i nakon dva sata nitko od njih nije više mogao pričati. Majka priroda nije Japance podarila velikom otpornosti na alkohol. Većini je granica za teturanje tri piva, ali postoje mnogi koje se nakon samo jednog mora nositi u krevet. Istom brzinom kojom se napiju se i otrijezne pa će se ista ta osoba koju ste odnijeli u krevet nakon sata vremena vratiti kao da se ništa nije dogodilo. To je osobito vidljivo kada se petkom oko 23:00 sata nađete na nekoj većoj stanici i vidite ljude u odijelima i koferima u rukama kako pokušavaju mrtvi pijani pronaći svoj put kući. Neki u grupama od troje ili četvero međusobno se pridržavajući uspijevaju pravocrtno hodati, neki ne ispuštajući zid iz ruke brzinom puža pokušavaju vratiti obitelji, neki kući idu rukama grleći dva policajca koji ih sa smiješkom nose i to smatraju dijelom svojeg posla, a uvijek postoji jedan fini gospodin u skupom odijelu koji skvrčen u kutu spava dok ne bude u stanju hodati i sjesti na vlak. Znam da sada zamišljate veliki kolodvora prepun veselih pijanaca koji padaju i povraćaju na sve strane, no ne izgleda baš tako. Velika većina ljudi nije pijana i hoda sigurno i pravocrtno, ali je opisanih prizora petkom navečer jako puno i njihova koincidentnost je neusporedivo veća od onoga što sam ja navikao vidjeti.

Jako se umorio na poslu

Odnos Japanaca prema alkoholu je bitno drugačiji od našeg. Kada nekome kažete da volite piti vino, njihova prva pomisao neće biti da ste pijanac, nego će s oduševljenjem na licu reći da je to super i početi objašnjavati gdje možete popiti najbolja vina, koja su tradicionalna alkoholna pića i na koji ih je način najbolje piti. Alkohol nije porok, već hobi. Nešto što volite i čime se bavite. Također ima veliku ulogu u vjerskim ceremonijama i povijesno se smatra sredstvom za približavanje božanstvima. Grižnja savjesti i neugoda zbog vlastitih pijanih ispada zbog kojih su se mnogi od nas zavjetovali da više nikada neće piti i već sljedeći vikend prekršili zavjet također ne postoji u tolikoj mjeri. Alkohol je isprika za glupo ponašanje i nitko se oko toga previše ne uzbuđuje. Ispijanje alkohola na javnim mjestima je također prihvatljivo i dozvoljeno što ne mogu reći za moje rodno mjesto.

Bitan aspekt poslovne kulture je nomikai. U slobodnom prijevodu riječ znači „sastanak uz piće“ i česta je pojava na svim radnim mjestima. Održava se povodom raznih događaja; završetak projekta, odlazak u mirovinu, dolazak novog zaposlenika, kraj godine itd. Dolazak nije obavezan, ali se to od vas očekuje i morate imate vrlo dobar razlog za neprisustvovanje. Nomikai nije samo opijanje s kolegama s posla već ima i ceremonijalni karakter. Obično počinje s govorima organizatora i nadređenih nakon čega se počinje jesti i piti. Vrlo brzo sam primijetio da hrana i alkohol uvijek idu zajedno i samo sam jednom bio u baru koji je nudio isključivo piće. Nomikai uvijek traje točno određeno vrijeme, obično 2 ili 3 sata, i nakon završetka se svi ustaju i plješću. Postoje i različite vrste pljeskanja koje imaju svoju simboliku. Oni kojima nije dosta idu na nijikai, kod nas popularno nazivan after. Nakon toga se još može ići na sanjikai, no samo na nomikai se od vas očekuje da dođete.

Aj sad jednu ludu.

Postoje određena pravila ophođenja na ovakvim događanjima. Obično se izbjegava punjene vlastite čaše. Kada vidite da je krigla vašeg šefa prazna, nasipate mu još, a on će zauzvrat vama natočiti. Ako ne želite ili ne možete više piti, času ostavite punu.  Nagovaranje kolega na još alkohola je u pravilu neprihvatljivo. Kao što sam već spomenuo, svaki pretjerani izljev emocija i pijani ispad se ne shvaća ozbiljno. Inače vrlo stroga poslovna etiketa između nadređenih i zaposlenika nestaje, a u ponedjeljak na poslu se svi prave kao da niste grlili šefa i govorili mu da ga volite, a nakon neuzvraćene ljubavi ga počeli gađati piletinom. Za ovaj fenomen postoji posebna riječ – bureiko.

Nomikai se ne prakticira samo u tvrtkama. Vrlo često će profesori na taj način bolje upoznavati svoje studente, naravno, ako imaju 20 godina jer je to službena dob kada mladi smiju konzumirati alkohol. Ima vrlo važnu socijalnu funkciju. Služi kao društveni lubrikant za bolje upoznavanje kolega u opuštenoj atmosferi izvan strogog, službenog uredskog okruženja, za građenje odnosa i zajedništva i kao takav se smatra dijelom posla.

Najpopularnije piće je pivo. Japanske pivovare proizvode vrhunsko pivo znatno bolje od naših, ali postoji jedan problem – skupo je. Limenka piva od 350 ml, zanimljivog naziva Yebisu, koje je moje omiljeno, u trgovini košta 250 yena ili 15 kuna. Ova cijena je i za mnoge Japance previše, ali su velike tvrtke, nanjušivši novac, smislile rješenje. Kako država porez na pivo obračunava s obzirom na količinu slada, izmišljeno je happoshu ili tzv. lažno pivo s manjom količinom slada i upola manjom cijenom. Neke vrste lažnog piva su okusom vrlo bliska pravom i isplativ su izbor za pojedince s manjim budžetom. Ako vam budžet ni za  to nije dovoljan, postoji shin janru ili još lažnije pivo. Izgledom podsjeća na pivo, u njemu nema slada, nego se kao zamjena koriste grašak, soja ili žitarice, ima okus alkoholne vodice i ne bi ga nikome preporučio.

Yebise!

U svijetu najpoznatije japansko alkoholno piće je svakako sake ili nihonshu kako ga češće ovdje zovu jer je riječ sake također naziv za sva alkoholna pića. Tradicionalno je piće koje se pije tisućama godina, ali ga je nakon drugog svjetskog rata vrijeme pomalo pregazilo. Iako su police u trgovinama pune različitih vrsta, rijetko viđam mlade Japance kako ga piju i većinom je to piće starijih generacija. Proizvodi se fermentacijom riže i ima obično do 16% alkohola. Loš sake okusom podsjeća na razvodnjenu votku dok bolji sake može biti vrlo ukusan. Jači brat sakea s postotkom alkohola između 20 i 40 posto je shochu. Također se proizvodi od riže, ali se može proizvoditi i od slatkog krumpira, pšenice ili šećerne trske. Među mladima su vrlo popularne mješavine ovog pića s raznim voćnim sokovima koje se mogu vrlo jeftino kupiti u  trgovinama i imaju oko 9% alkohola. Whiskey je također vrlo popularan i ovdje se nalaze neke od najboljih svjetskih distilerija kao što je Yamazaki.

Bez obzira koje piće volite, ako se nađete u Japanu  pozovite konobara uobičajenim ratnim pokličem Sumimasen! i opustite se bez straha da će vaše nimalo laskave fotografije osvanuti na fejsu i da kolege u ponedjeljak neće pričati s vama jer ste goli plesali na stolu trljajući se tuđim sushijem i svima govorili kako su im djeca ružna. Dobro...zbog ovog zadnjeg možda neće pričati s vama.

Kampai!

*********

Japanci nam se svakom Bojanovom pričom čine sve zanimljiviji, a nakon ove posebno! ;) Mi već vidimo da bi se tamo odlično provele! 

Sve ostale priče iz Japana možete naći na oznaci 'Gost post' pa ako ove subote niste za neku akciju, imate u čemu uživati cijelo popodne! ;)

Uživajte u vikendu!

Bojan & 2 Maje