GOST POST: Bojanov Japan - II dio

S Bojanom ste se imali prilike upoznati u prošlom postu o Japanu, a danas je ponovo sa nama i upoznat će nas sa svojim novim, privremenim domom - gradom Mito u prefekturi Ibaraki! Uživajte!

*******

Nikada se nisam osjećao toliko  stranac kao u Japanu. Gdje god idem osjetim poglede na sebi. Od običnog buljenja, srdačnog smješkanja do prezirnog odmjeravanja. Nekoliko puta sam doživio da starice na ulici, kada primijete da sam stranac, stanu sa strane i ne ispuštajući me iz pogleda čekaju dok ne prođe zli, svirepi stranac kako bi mogle u miru nastaviti šetnju. Jedna gospođa koja mi je prišla s leđa i htjela me upitati da ispunim nekakvu anketu je doslovno odskočila dva metra unazad kada sam se okrenuo i pokazao svoje groteskno, vanzemaljsko, bradato lice.

U svim, pretežito europskim državama, u kojima sam bio postoji određena razina multikulturalnosti i stranci, iako ponegdje nisu česti, nisu neobični. 98,5% populacije u Japanu čine Japanci, dok su od 1,5% stranaca velika većina Kinezi i Koreanci i prvenstveno žive u najvećim urbanim centrima. Vidjeti zapadnjačko lice je vrlo rijedak prizor, pogotovo izvan velikih gradova. Stoga mogu razumjeti stalne poglede. Čak i ja začuđeno blejim kada vidim stranca na ulici, ali neke reakcije lokalaca koje sam doživio mi se čine malo pretjeranim. Ipak, takve situacije se događaju vrlo rijetko i Japanci su općenito iznimno pristojni, uvijek s vama razgovaraju sa smiješkom na licu i spremni su pomoći na koji god način mogu, što ne mogu tvrditi za npr. Hrvate. Nekoliko puta sam požalio što sam pitao za pomoć jer su se rješavanja mojeg problema prihvatili previše revno. Kao kada sam gospodina na ulici mješavinom krajnje rudimentarnog japanskog i engleskog upitao gdje mogu promijeniti stranu valutu. On je to shvatio kao osobnu misiju i odlučio me otpratiti do 15 minuta hoda udaljene banke. 15 minuta neugodne tišine s osobom s kojom jedino možeš komunicirati rukama!

Nije to jedini razlog zbog kojih se prvih par tjedana nisam odvažio sam krenuti u istraživanje grada. Potpuno nepoznavanje jezika i pisma su također doprinijeli, ali nakon nekoliko tjedana kretanja isključivo u čoporima s ostalim strancima koji dijele moju okrutnu sudbinu, sam skupio hrabrosti i nakon pola sata odgonetavanja čudnih simbola na stanici sjeo na autobus i krenuo prema centru grada. Nekim čudom sam sjeo na pravi autobus.

To je sigurno moja stanica možda

Živim u gradu Mito koji se nalazi u prefekturi Ibaraki (prefekture su nešto kao naše županije), 100 km sjeverno od Tokija. Wikipedija kaže da ima 265,993 stanovnika, a svi znamo da Wikipedija ne laže. Za naše pojmove je velik grad, ali za visoko urbanizirani Japan ovo je provincija. Po svemu tipičan Japanski grad, sravnjen sa zemljom u Drugom Svjetskom ratu, gotovo da i nema starih povijesnih građevina. Većinom su moderne građevine, ne starije od 20 godina, između kojih se zavučen ponegdje može pronaći pokoji  shinto ili budistički hram.

Tipičan japanski grad, tipični japanski minijaturni auti pored kojih bi svaka prava rvacka muškarčina stidila uopće stati

Ulaz u shinto hram ili „đinđa“ kako bi rekli Japanci

Art Tower Mito – galerija i koncertna dvorana te naprepoznatljiviji simbol grada

Ovdje se nalazi Kairaku-en koji je jedan od tri najveća i najljepša parka u Japanu. Park je najpoznatiji po stablima šljiva kojih u parku možete pronaći preko 3000. Hanami (Doslovno prevedeno znači promatranje cvjetova.) je tradicija koju Japanci shvaćaju vrlo ozbiljno. Najpoznatiji su cvjetovi trešnje (Sakura) kojima se u većini parkova možete diviti od kraja ožujka do kraja travnja. Cvjetovima šljive (Ume) se možete diviti od kraja veljače do kraja ožujka zajedno s hordama turista koje preplavljuju park u to vrijeme.

                                                                       Pogled na park sa vrha Kobunteia; tradicionalne plemićke kuće

Ovako to nekako izgleda sredinom ožujka

Ako tragično ne skončate pod kopitima stampeda turista, možete prošetati do obližnjeg jezera Senba (vidi se u daljini na gornjoj fotografiji) koje stanovnicima Mita služi kao mjesto za rekreaciju i šetnju. Osim sportskih aktivnosti, ispijanja kave i šetanja, ovdje se se možete družiti sa zlim crnim labudovima čiji žarko crveni kljun podsjeća na vatre pakla. Ja ih osobno zaobilazim u širokom krugu jer ne vjerujem ničemu pernatom, a kamoli ovim Sotoninim kućnim ljubimcima.Također možete hraniti šarane koji čim uoče ljudsku siluetu uz obalu otvorenih usta izviruju iz vode i žicaju hranu. Toliko su pitomi i navikli na ljude da imam osjećaj kako bi ih mogao pomaziti.

Bježi od mene zla zvijeri!

Nakon obilaska glavnih znamenitosti sam krenuo u potragu za određenom trgovinom u kojoj mi je rečeno da ima pravog sira, a ne ove bezukusne imitacije koja se prodaje u prosječnim trgovinama. Naoružan adresom i mojim vjernim pametnim telefon sam krenuo u potragu. Nakon što sam ukucao adresu u navigacijski program,  naučio sam vrlo važnu lekciju. Naime, u Japanu ne postoje ulice, tj. postoje, ali nemaju posebne nazive. Adresa je uvijek samo ime gradskog naselja i kućni broj. Da stvar bude još gora kućni brojevi su kućama dodjeljivani kronološki kako su građene. To znači da zgrada broj 4 ne mora biti pored broja 3, nego može stajati pored zgrade broj 977, ako je ista puno kasnije građena. Program koji sam koristio nije znao gdje se točno nalazi meni potreban broj zgrade, nego je samo zaokružio gradsko naselje od nekih 50-ak ulica. Google Maps je u zadnjih nekoliko mjeseci napredovao i za velik broj adresa pokazuje točno gdje se nalaze, ali se ne možete 100% pouzdati u tehnologiju kao ni u taksiste, koji, ako nisu prije bili na istoj adresi, znaju samo otprilike gdje se nalazi i vožnja vas zbog toga može koštati puno više, nego što ste očekivali.

Nisam ni pokušao navigirati kroz labirint ulica, nego sam pognute glave razočarano sjeo u autobus (Opet sam iz prvog pokušaja pogodio pravi!). Na putu kući sam na svojem pametnom telefonu, koji taj dan baš nije bio toliko pametan, čitao o tehnologiji proizvodnje sira, izboru mlijeka, koagulaciji, obradi gruša i zrijenju. Lakše ću ga sam proizvesti.

Matane

P.S. Zahvaljujem na fotografijama mojem američkom supatniku Georgeu Northenu koji je svojim fensi fotoaparatom slikao grad i nesebično ustupio fotografije na korištenje.

*******

Kako vam se čini Mito?

Što mislite koliko je život ondje drugačiji nego kod nas?

Kad bi morali birati, gdje bi u inozemstvu voljeli živjeti na neko duže vrijeme?

Do idućeg posta, pišite i uživajte u vikendu! :)

Pozdrav od Bojana, Georgea i dvije Maje! :)