Treći nastavak Bojanove priče o Japanu slijedi! U prvom ste mogli pročitati njegove prve dojmove o Japanu, u drugom nešto više o gradu u kojem trenutno živi, a danas nam priča o avanturama u trgovini sa prehrambenim artiklima! Uživajte! :)
********
Subota, 02:43 sati;
temperatura zraka: -1 stupnjeva Celzijusa;
vjetar: umjereni sjevero-istočni;
1,5 promila u krvi.
Blagajnica: いらっしゃいませ!何をお探しですか?
Ja: …..
(Pokušavam napraviti glupi izraz lica kako bi gospođa, koja je vrlo srdačna i
nasmijana, unatoč gluhom dobu noći i podočnjacima veličine cd-ova, shvatila da
ju apsolutno ništa ne razumijem.)
B: ポイントカードはおもちでしょうか?
J: …… (Širim
oči, iskrivljujem usta, počinjem lijevo-desno micati glavom.)
B: れじぶくろはおつかいになりますか?
J: …… (Naprežem
mišiće lica kako bi izgledao što gluplje moguće, ali gospođa i dalje nastavlja
na japanskom. )
B: おはしは なんぜん何膳 おつけいたしましすか?
J: ….. (S licem
u bolnom grču dosegao sam granicu gluposti koju mimikom mogu prikazati. Gluplju
facu ne mogu napraviti.)
Nakon nekoliko
neodgovorenih pitanja napokon shvaća da ništa ne razumijem i prstom pokazuje na
ekran gdje piše količina novca koju sam dužan. Pijanim, nespretnim prstima
jedva vadim novce i sa svojim pivom pod rukom, bez kusura izlazim van. Čujem
vikanje iza sebe, okrećem se i ugledam blagajnicu kako za mnom trči mahajući
novčanicama u ruci.
Ovako je otprilike
izgledao jedan od mojih prvih samostalnih, noćnih odlazaka u trgovinu. Sve se
odvijalo u trgovini veličine prosječnog Maxi Konzuma udaljenoj stotinjak metara
od moga stana. Trgovina radi svaki dan od 0 do 24. Uvijek je otvorena neovisno
koji je praznik taj dan. Postoji legenda koja kaže da je bila zatvorena dva
dana 2011. godine nakon najvećeg potresa ikada zabilježenog u Japanu, ali ja
mislim da je to samo legenda i ništa više. U krugu od 500 metara postoje još
dvije, doduše puno manje, trgovine koje se nikada ne zatvaraju. U koje god doba
dana ili noći zatrebate nešto za jesti, novu četkicu za zube, tekućinu za odčepljivanje
odvoda ili metlu, najvjerojatnije niste udaljeni više od 500 metara od mjesta
gdje sve to možete nabaviti. Televizor sam kupio u 22:30. Pola sata prije nego
što se trgovina s elektronikom zatvara. Konzumerizam i visoka razina
korisničkih usluga su nešto što se uvijek pripisuje Amerikancima, ali mislim da
ih je Japan doveo na potpuno novu razinu i uvelike nadmašio Amerikance. „Japan
is convenient as fuck.“ vrlo često ponavlja moja američka susjeda.
Ta činjenica postane
kristalno jasna kada 2. veljače prošećete centrom grada i uočite kako su
Božićni ukrasi još uvijek na svom mjestu i tamo će ostati do nekoliko dana
prije Valentinova. Krava se muze dok ne crkne. Božić je uvezeni praznik koji nema
nikakve veze s japanskom vjerom, tradicijom i običajima. Obični je radni dan
kao i svaki drugi i 99,99% Japanaca nema pojma zašto se Božić slavi i o čemu se
tu radi. Potpuno lišen bilo kakvih vjerskih konotacija, ovaj uvozni proizvod sa
zapada je mutirao u nešto bitno drugačije. U svojevrsnu mješavinu Božića i
Valentinova sa puno pohane piletine. Brdo pohane piletine! Trgovine dva dana
prije Božića izgledaju kao more pohane piletine u svim oblicima. Američki lanac
restorana KFC je 1974. pokrenuo promotivnu kampanju sa sloganom Kurisumasu ni wa kentakkii!, Kentucky za Božić. Od tada je pohana piletina neizostavni dio
Božića u Japanu i svake godine tvrtka bilježi rekordne rezultate prodajom svojih posebnih božićnih paketa u
što sam se i sam uvjerio ugledavši 24.12. ogroman red ispred obližnjeg KFC-a.
Božić ovdje nije obiteljski dan, nego je rezerviran za parove, koji na Badnjak
obično idu na romantične večere u skupe restorane. Japan je od 1853. godine,
kada se nakon više od 5 stoljeća izolacije otvorio prema svijetu, preuzeo jako
puno zapadnih utjecaja, ali ih je sve prekrojio i prilagodio vlastitom ukusu i
načinu razmišljanja čega ćemo se često doticati u budućim tekstovima.
Veljača, božićni ukrasi postojani. |
Prosječni japanski
supermarket izgleda kao i svaki drugi u većini svijeta, no šetajući među
policama vrlo brzo shvatite da za veliku većinu proizvoda nemate pojma što su.
Male crvene kuglice, čudne smeđe tekućine, minijaturne crne sušene
ribice...Mrkva, grožđe (koje je nevjerojatno skupo) i Snickers su bili jedine
stvari koje sam prepoznao kada sam prvi puta prošetao trgovinom. I, naravno,
sveprisutna Coca-Cola, od koje ne možete
pobjeći gdje god da ste na svijetu. Potpuna nemogućnost čitanja pisma također
uvelike doprinosi ovom problemu jer riječi napisane na pakiranju ne možete
ukucati u rječnik.
Nije mi preostalo ništa
drugo nego jednostavno kupiti neidentificiranu smeđu tekućinu ili male crvene
kuglice i probati ih. S vremenom sam naučio što je što, ali i dan danas
povremeno jedem stvari ne znajući što jedem. Dok god ne izaziva povraćanje ili
žestoku alergijsku reakciju, ne moram ni znati. Odlazak u trgovinu je postala
avantura koja nekada dobro prođe, a nekada se pretvori u spektakularni
promašaj. Riblji testisi su bili jedan od tih promašaja. Također sam s vremenom
naučio gdje pronaći i kako prepoznati proizvode kao što su senf, kiseli
krastavci, brašno, kvasac na koje sam navikao u domovini, ali se ovdje vrlo
rijetko koriste u kuhinji.
šaka grožđa za 80kn |
šaka ribljih testisa za 16kn |
da...... |
Vrlo brzo sam primijetio
poprilično slobodno korištenje engleskog jezika pri davanju naziva proizvodima.
Engleski Japancima dobro zvuči i ne zamaraju se previše što ta riječ ustvari
znači. Rezultati ponekih brainstorminga u marketinškim odjelima, prvenstveno
prehrambenih tvrtki, su često vrlo komični. Kratko ću vam predstaviti nekoliko
meni najdražih naziva.
Creamy Collon – Prevedeno na hrvatski
„Kremasto debelo crijevo“. Ovi hrskavi kolutići punjeni kremom od vanilije su
poprilično dosadni za jesti i ni egzotični naziv ih ne čini privlačnijima.
Homo Sausage – Mislim da prijevod nije
potreban. Ovaj hrenovkoliki proizvod je noćna mora svakog pravog Hrvata katolika. Bozanić
se svaki dan moli da ih zli uvozni lobi ne dovede u Hrvatsku. Prvo Coca-Cola,
onda homo kobasice. Nikada više ne bi mogao mirno jesti svoje omiljene hrenovke,
bez straha da mu neki zlotvor nije podmetnuo „one“ hrenovke. Samo jedan zalogaj
vas trenutno pretvara u homoseksualca, a da ne spominjem kako izgledate s njom
u ustima.
Pocari Sweat – Ili pocarijev znoj. Mali neuhvatljivi pocari, pripadnik
obitelji glodavaca, znojeći se u boce, luta argentinskom pampom u potrazi za
hranom. Pri tom iznojava poprilično ukusno izotonično piće koje uvijek imam u
frižideru.
Siguran sam da postoji
još mnogo sličnih primjera, samo ih ja još nisam otkrio. Obećajem da će biti
obaviješteni čim otkrijem nešto novo. Pišući ovaj tekst sam poprilično
ogladnio. Mozak mi više ne radi, prsti otkazuju poslušnost, želudac glasno
negoduje. Mogao bi si skuhati hrenovke. Ne homo hrenovke. Barem se nadam da
nisu.
Matane
P.S. 6. veljače je,
božićne ukrase su zamijenila valentinovska srca.
*********
Koje je najzanimljivije mjesto koje ste posjetili?
Koja je najčudnija hrana koju ste jeli?
Da li biste bili dovoljno hrabri probati nešto što ne znate što je?
Pišite nam i uživajte u vikendu gdje god da ste! :)
Pozdrav od Bojana i Maja!
ne znam kad sam se zadnji put ovako nasmijala čitajući neki post:)
OdgovoriIzbrišinisam hrabra da probam nešto za što ne znam što je, možda jedino ako bi barem neku približnu definiciju mogla dobit. Najčudnije što sam jela.... ne znam, izgleda da nisam nešto zanimljiva po tom pitanju. Računaju li se lupari? njih jedem oduvijek, a malo sam kasno shvatila da su to zapravo puževi, a ne školjke.
:) nikada nismo jele puževe, nisam sigurna ni da bi bile dovoljno hrabre..možda jedino da ne znamo! :)
IzbrišiOvo je sasvim drugi pogled na Japan od onoga kako sam ja u svojoj glavi izgradila.
OdgovoriIzbrišiZeljno ocekujem nastavak.
jao, ja sam se baš nasmijala ovim nazivima i opisima, a cijene su strašne.. mogu misliti kako je to kad dođeš u trgovinu i ništa ne razumiješ..jedva čekam sljedeće javljanje! :)
OdgovoriIzbrišihaha čingriš je naj :D Najčudnije sam jela hmmm žablje batake :D I super su mi :)
OdgovoriIzbrišiEto mi ni to nismo jele! :)
IzbrišiOduševljena sam Japanom i sa uzbuđenjem sam krenula čitati sve postove redom i htela sam da bacim jedan komentar tek na kraju.
OdgovoriIzbrišial ovde se moram zaustaviti jer je Bojan nenormalno duhovita osoba (dal sa namerom ili ne, dal mene to jako zabavlja njegov sarkazam, možda) i sad se nadam da Bojan ima svoj mali Japanski blog na kome piše sve, i ako tako nešto postoji, molim link.
Njihova hrana je meni nešto fascinantno.
U Beogradu postoji veliki kineski tržni centar (kineski, al opet i to je nešto) i tamo se može naći par dućana sa hranom. I isto tako ništ ne možeš skužit kaj je kaj (nemoj mi zanemariti što se sa srpskog prebacujem na hrvatski, ipak sam iz Varaždina, a čitajući hrvatski uticaj je prevelik :D ), ali može se naći baš svašta i prejeftino je (znači pri sledećoj poseti Beogradu, pravac tamo). Prosto svaki put opsednuto ulazim tamo, da sam u Japanu izludijela bih do ne isprobam sve predamnom, i gle riblji testisi su samo 16kn
Sjajni postovi, idem čitat dalje
:) Onda si hrabrija od nas! :) Ja bi eventualno probala neke stvari kojima točno znam sastav i definitivno samo one biljnog porijekla! ;) U kineski definitivno idemo kad idući put budemo u tim krajevima, nisam imala pojma da tako nešto postoji u BG-u! A Bojan je šaljiv, i to onako bezobrazno! Privatno još i više! Na žalost Japanski blog nema, ovo je ekskluziva, ali sutra je kod mene pa ćemo ga Maja i ja nagovarati propisno, da mu prisjedne povratak, makar i kratkotrajan! ;) Hvala na čitanju! <3
Izbriši