GOST POST: Bojanov Japan XII

Ovu sunčanu subotu iskoristile smo za druženje na ReArt festivalu i skitanje, pa post kasni iako je tekst iz Japana dostavljen na vrijeme! Kao što je i obećao u prethodnom postu, Bojan nas danas upoznaje sa jednim od najvažnijih japanskih praznika! 

**********

U povijesti Republike Hrvatske vrlo je rijetko viđeno da netko od zaposlenih na šalteru u pošti ili nekom od nebrojenih vladinih ureda ostaje do 22:00 sati na poslu, iako mu je radno vrijeme do 16:00. Vjerojatno to nećemo ni u budućnosti često viđati. S time ne želim reći da su Hrvati nešto pretjerano lijeni, nego je shvaćanje posla i radna etika bitno drugačije od japanske. Ovdje se takav prizor događa barem jednom tjedno, a ako ste te nesreće i zaposleni su privatnoj tvrtki, tako vam može izgledati svaki dan. Ljudi se identificiraju sa svojim poslom i dio je njihovog identiteta te ga većina pokušava obaviti što bolje i savjesnije može, koliko god malo ili puno bili plaćeni. Isto se u još većoj mjeri odnosi na šefove koji  svoje zaposlenike gone da rade ponekad doslovno do smrti. Fenomen koji u Japanu stvarno postoji i naziva se karoshi. Međutim, sve više ljudi odbija biti dio takvog izrabljivačkog sustava i u medijima možete pročitati nazive freeter, NEET ili parasite single koji svi označavaju razne kategorije zgubidana, danguba, jebivjetara ili kako god ih želite nazvati čiji broj se iz godine u godinu povećava. Godišnjeg odmora također imaju za nas Hrvate šokantno malo (U prosjeku 10 dana godišnje) i nikada se ne uzima više od nekoliko dana u komadu. Ipak, nije sve tako crno. Japan je pri svjetskom vrhu po broju neradnih dana. Gotovo svaki drugi tjedan je nekakav Dan oceana ili Dan poštovanja prema starijima koji su državni praznici. Danas ću vam predstaviti neke od najvažnijih  praznika i festivala i na koji se način obilježavaju.

Tužne li sudbine

Najveći i najvažniji praznik je nova godina ili Shōgatsu. Tjedan oko 1.1. cijeli Japan ide na kolektivni godišnji odmor (Osim prodavačica u obližnjoj MaxValu trgovini koje moraju raditi i za vrijeme nuklearne katastrofe.) kako bi vrijeme mogli provesti s obiteljima. Prvenstveno je to obiteljski blagdan i novogodišnji tulumi kakve mi poznamo su rijetki, ali pod utjecajem zapadne kulture u zadnje vrijeme sve češći. Proslavu prati cijeli niz ceremonija i običaja. Nekoliko dana prije proslave svaka obitelj temeljito čisti kuću i otplaćuje sve dugove kako bi u novu godinu ušli čistih računa. Običaj koji ne bi bilo loše uvesti kod nas, iako bi bio vrlo teško provediv. Mnoge domaćice provode dane pripremajući novogodišnju hranu koja se zove Osechi. Sastoji se od lakiranih drvenih kutija koje su ispunjene raznim vrstama jela posebno odabranih zbog svoje boje, oblika ili imena koji bi trebali donositi sreću.  Kutije za osechi su vrlo vrijedne i obično se nasljeđuju s koljena na koljeno. Imućnije obitelji osechi jednostavno kupe za, za naše pojmove, astronomske cijene. Najjeftiniji kompleti koštaju oko 600 kuna, ali njima ne možete nahraniti baš puno ljudi, a skuplje možete pronaći za čak 6000 kuna. Osim što donose sreću, velike količine osechi hrane koju obitelji pripremaju im omogućava da poštuju tradiciju i tri dana nakon nove godine ne kuhaju.

Osechi set koji bi vas po mojoj slobodnoj procjeni mogao koštati dvije tisuće kuna

Priprema osechija je vrlo zahtjevna. Potrebno je skuhati desetke različitih jela od kojih su neka napravljena sa skupocjenim sastojcima. Svako jela mora biti pripremljeno na poseban način i ima posebno značenje koje se uglavnom odnosi na razne aspekte sreće u nadolazećoj godini. Jedno jelo donosi novac, drugo zdravlje, treće sreću u ljubavi... U svoj toj simbolici je netko zaboravio jednu od osnovnih funkcija hrane – da bude ukusna. Meni osobno su većina tih jela bezukusna i sarmi, prasetini i francuskoj salati nisu ni do gležnjeva.

Kraj svakog prosinca obitelji provode pišući ponekad na stotine novogodišnjih čestitki. Običaj je vrlo važan i poštanski uredi postavljaju posebne poštanske sandučiće za novogodišnje čestitke. Pošta također garantira da će sve čestitke poslane do 26.12. biti dostavljene prvog dana nove godine. Prošle godine je prodano 3,41 milijardi čestitki. Ne mora se posebno naglasiti da poštari također nemaju slobodnih dana oko nove godine. Naravno, postoji cijeli niz pravila i običaja vezanih uz slanje čestitki o kojima sada neću govoriti jer bi se tekst poprilično odužio.

Svi budistički hramovi 31.12. zvone ceremonijalna zvona 108 puta kako bi simbolizirali 108 ljudskih grijeha po budizmu. Vjeruje se da vas slušanje zvona može osloboditi grijeha počinjenih prošle godine. Nova godina je za većinu Japanaca jedini dan kada posjećuju hramove. Dvije najveće religije su shinto koji je izvorno japansko vjerovanje i budizam koji je kasnije uvezen iz Kine. Većina prakticira obje religije i mnogi Japanci ne razlikuju kojim religijama pripadaju koji obredi. Rođenja djece se obilježavaju shinto ritualom, vjenčanja su shinto ili zapadnjačka sekularna, sahrane se vrše po budističkom ritualu. Iako velika većina Japanaca prakticira različite tradicionalne vjerske rituale, oni su samo tradicija. Kao što su meni Uskrs i Božić isključivo gurmanski blagdani, tako i Japanci obilježavaju razne vjerske prigode da bi se dobro najeli, proveli vrijeme s obitelji ili jednostavno zato što su tako od malena naučili. Više od 60% populacije se izjašnjava kao nereligioznima i društvo je uvelike sekularno.

Ceremonijalno novogodišnje zvonjene zvona u Kyotu

Zanimljivo je bilo saznati da se nova godina tradicionalno smatra rođendanom svima. Proslava rođendana na dan rođenja je došla sa zapada i sada mnogi mladi slave na taj način, ali to nije dio tradicije i rođendanskim proslavama se ne pridodaje ni približno tolika važnost koliko se pridodaje u zapadnim kulturama. Nedavno sam slavio svoj rođendan i ostao ugodno iznenađen. Rođendanski običaji su potpuno suprotni od hrvatskih. Kod kuće je slavlje podrazumijevalo sveobuhvatno čašćenje hranom i pićem od strane slavljenika. Svake godine su me rođendanske proslave dovodile do ruba bankrota. Jedino što sam ovdje morao učiniti je odabrati lokaciju proslave i goste koje želim na proslavi. Sve drugo su odradili prijatelji. Uredno su sve rezervirali i otišli smo u moju omiljenu  izakayu. Dobio sam tortu i poklone, a na kraju su svi međusobno podijelili moj račun za hranu i piće. Nisam potrošio ni yena. Još jedan običaj koji treba proširiti kod kuće.

Kako sam ja i ljudi s kojima provodim slobodno vrijeme ovdje stranci, nismo novu godinu slavili na lokalni način, nego smo, čuvši da će se održati organizirani doček, oboružani toplom odjećom krenuli prema gradu. Ispred Mito Art Towera nas je dočekala pozornica, nekoliko štandova s hranom i pićem i šačica uglavnom mladih ljudi koji, pretpostavljam kao i mi, nisu odavde. Program je započeo s gospodinom koji je svirao japanski žičani instrument sličan gitari, dugačkog imena koje nikako ne mogu zapamtiti, praćen taiko bubnjarima. Nakon njih se na pozornicu popelo pet djevojaka i započele su pjevati sladunjave pop pjesmice za male curice koje su kod mene izazivale kombinaciju smijeha i mučnine, ali kod većine domaćih, pretežito muškaraca, su izazivale oduševljenje. U ovom kratkom videu možete vidjeti kako je to točno izgledalo. Nešto prije ponoći smo za balone punjene helijem vezali papiriće na koje smo napisali naše želje za novu godinu i pustili ih u zrak da ih vjetar odnese. Nakon toga su održani nekakvi govori koje nisam razumio, djevojke su otpjevale još nekoliko kiselo-sladunjavih pjesama i program je završio. Nekoliko stotinjaka ljudi koji su se skupili su se razišli kućama, ali ne prije nego što su se slikali s čudnom skupinom stranaca koja je uključivala i mene. Nikome nije  bilo jasno što radimo tamo i bili smo zvijezde večeri. Tijekom cijele večeri su nam prilazili polu pijani Japanci pokušavajući s nama razgovarati na iznimno lošem engleskom. Sva sreća, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja slaganja suvisle rečenice, vrlo brzo su odustajali. Nije to bilo proslava na kakvu sam navikao koja podrazumijeva velike količine alkohola do ranih jutarnjih, ali ništa ovdje nije onako kako sam navikao.

Puštanje balona ispred tokijskog Senso-ji hrama

Nova godina je jedini praznik koji je Japancima i Hrvatima zajednički. Svi drugi su bitno različiti i dok su kod nas većinom religiozni ili domoljubni, ovdje se većinom slavi sadašnji ili neki bivši car ili priroda. Kako se tekst o novoj godini neplanirano odužio, ostale važne praznike i festivale ću morati ostaviti za idući tekst.

Matane

 ************

Da li ste znali za ove japanske običaje?

Kako vam se sviđa ovakav način obilježavanja nove godine?

Ako ste propustili, Bojanove ostale postove možete naći na oznaci 'Gost post' pa zavirite i upoznajte ovu zanimljivu zemlju!

Laku noć i ugodnu nedjelju žele vam,

Bojan i Maje