GOST POST: Bojanov Japan - V dio

Svaka subota je rezervirana za skitanje po Japanu pa tako i ova! Danas idemo u obilazak znamenitosti u okolici grada Mito i saznajemo što je to Homestay program, a prethodne Bojanove postove možete naći na oznaci 'Gost post'!

***********

Svaki stranac koji ima nekakve veze s Ibaraki sveučilištem dobije barem jednom priliku sudjelovati u Homestay programu. To je programima osmišljen kako bi stranci bolje upoznali japansku kulturu i svakodnevni život u sklopu kojega sudionici provode jedan u vikend u domu japanske obitelji koja ih vodi u obilazak obližnjih znamenitosti.

Jednog hladnog petka navečer, pomalo nesiguran i sa blagim osjećajem da sam napravio grešku kada sam se prijavio za program, krenuo prema fakultetu gdje sam u vrlo formalnoj ceremoniji upoznao svog domaćina. Stariji gospodin, kojeg sam u tom trenutku procijenio da ima između 50 i 80 godina iz razloga što sam vrlo loš u procjenjivanju godina, pamćenju imena i raspoznavanju lica Japanaca, je na, čineći se dobrom engleskom, skromno rekao da ne govori toliko dobro, ali će dati sve od sebe.“Odlično!“ pomislio sam, pripisujući njegovu izjavu sveprisutnoj japanskoj pristojnosti i skromnosti. Neću se morati sporazumijevati rukama i manijakalno tipkati po mobitelu tražeći kako se što kaže na japanskom. U autu na putu do Hitachiomiye, grada u kojem živi, sam saznao da ima 68 godina, ima sina koji studira u Beču i suprugu koja trenutno s njim putuje po Europi, umirovljeni je učitelj likovne kulture i mirovinu provodi učeći kineski i engleski te putujući po svijetu. Također sam vrlo brzo s razočaranjem primijetio da je njegov engleski bio varljivo dobar i da nije bio lažno skroman kada je rekao da ne priča dobro. Sve kompliciranije rečenice je napisao na papir i naučio ih napamet. Svako moje pitanje koje je imalo više od 5 riječi je završavalo s neugodnom tišinom. Nakon 5 minuta razmijene osnovnih informacija smo ostatak puta proveli u već spomenutoj neugodnoj tišini.

Nakon dolaska me proveo kroz kuću i pokazao moju sobu te upoznao sa svojom majkom, koja, ako on ima 68 godina, ima nekih...štajaznam...150? Tradicionalne japanske kuće izgledaju bitno drugačije od naših, što ne znači da svi žive u takvim kućama. Neke su uređene identično kao zapadne, ali je najčešća kombinacija tradicionalnog i modernog. Moja soba je bila vrlo tradicionalna s tatami podovima, bez stolica i kreveta.

Preminuli preci su pomno bdili nada mnom.

Krevet kao takav ne postoji, već se svaki dan prije spavanja vadi tzv. futon iz ormara i ponovno sprema u jutro. Sastoji se od donjeg, pomalo spužvastog dijela koji je često na struju i fino vas grije tokom noći, pokrivača i jastuka. Najteže za naviknuti se je bio jastuk koji je bio samo mala vreća punjena sjemenkama heljde. Ne zvuči udobno i nije. Vrlo je tvrd i ujutro vas bole uši od ležanja, ali je navodno jako zdrav za spavanje. Vrlo brzo sam uočio i kronični nedostatak efikasnog grijanja, ne samo u ovoj kući, nego gdje god da se nalazite. Centralno ili plinsko grijanje ne postoji nigdje. Najčešće se grije na kerozinske peći (vidi se na fotografiji) koja ispuhuje topli zrak. Jednu minutu nakon što ju ugasite soba se ponovno pretvara u hladnu pećinu. Također sve smrdi po benzinu tj. kerozinu što me u početku vrlo brinulo, ali sam se nakon pola sata, uvidjevši da i salje dišem i nisam se ugušio, navikao.

Malo topline u općenito hladnu atmosferu je unio kotatsu. Poseban stol koji je ugrađen u udubinu u dnevnoj sobi. Sa donje strane stola je ugrađena grijalica, oko ruba stola je prišiven debeli pokrivač koji toplinu zadržava i drži vam donji dio tijela toplim. Gornji dio tijela se snalazi kako god zna. Većina japanskih domova ga ima, a za vrijeme posebno hladnih zimskih dana mnogi spavaju ispod stola.

Kotatsu. Nasumično odabrana slika s interneta. Identitet spavačice nepoznat.

Za vrijeme večere me baka promatrala s oduševljenjem, kao nekog malog majmuna u cirkusu koji skače i zabavlja publiku. Prvo se nije mogla dovoljno načuditi mojoj gustoj bradi, nakon toga se divila mojem vještom baratanju štapićima. Večer je protekla u pokušajima razgovora s domaćinom, ali me nakon nekog vremena mozak počeo boljeti od naprezanja i otišao sam spavati.

Idućeg jutra smo se zaputili u obližnji obrt koji se bavi proizvodnjom papira na tradicionalni način te raznih ukrasa, slika i skulptura od papira. Također sam imao priliku sam se okušati u proizvodnji papira i napraviti svoje papirnato umjetničko djelo. Ako nekoga zanima, o tome više može pročitati ovdje. Iskreno, nije mi bilo dovoljno zanimljivo da bi duže pisao o tome, ali ću vam zato staviti sliku kako bi se mogli diviti mom papirnatom umjetničkom djelu.

Umjetnost!

Nakon toga smo se zaputili prema gradiću Daigo i slapovima Fukuroda. Daigo je mali gradić prepun starih očuvanih kuća, soba (Vrsta rezanaca, nije prostorija.) restorana i trgovina suvenirima. Šetnja kroz gradić je trajala 15-ak minuta kada smo stigli do ulaza u tunel koji vodi do slapova. Pravi, pravcati, nekoliko stotina metara dugačak tunel probijen kroz planinu samo da bi se ljudi lakše mogli popeti do slapova i uživati u njihovoj ljepoti. To ja zovem ljubav prema prirodi! Ili pranje novca i korupcija.

Put prema slapovima.

Slapovi fukuroda u ranu jesen. Ja sam bio po ružnom kišnom danu i fotografije baš nisu reprezentativne.

Kasnije poslijepodne sunce je malo zasjalo i stigli smo do klanca Ryujin otprilike sat vremena vožnje od Daiga. Osim prelijepe prirode, najveća atrakcija je 375 metara dugački most preko klanca koji je jedan od najdužih visećih mostova u Japanu. Most predstavlja mitskog zmaja Ryujina koji izlijeće iz planine i po kojem je klanac dobio ime. Hodajući preko mosta možete uživati u prekrasnoj prirodi klanca koji se nalazi 100 metara ispod vas. Kada pređete svih 375 metara i dođete do kraja shvatite da ne vodi apsolutno nigdje i da se jedino možete vratiti. Sagrađen je za ogromne količine yena samo da bi ljudi mogli punim plućima udahnuti svu ljepotu ovog parka prirode.  To ja zovem ljubav prema prirodi! Ili žestoko pranje novca i korupcija.

Ryujin viseći most

Pogled s mosta

Tokom dva dana posjetili smo još nekoliko manje ili više zanimljivih mjesta od kojih je najzanimljivije bilo Ushiku Daibutsu ili Veliki Buda iz Ushika. Ogromna skulptura visoka 120 metara može se vidjeti na udaljenosti od 30 km. U unutrašnjosti je uređen muzejski prostor na četiri razine, a na vrhu se nalazi vidikovac s kojeg možete uživati u pogledu koji seže nekoliko desetaka kilometara u daljinu.

Ushiku Daibutsu fotografiran s 5 km udaljenosti.

Kada izvana promatrate impozantnu građevinu ne možete se prestati diviti drevnim graditeljima koji su svojim rukama desetljećima, bez pomoći moderne tehnologije, naoružani samo primitivnim alatima i bezgraničnom ljubavi prema presvijetlom Budi gradili ovaj spomenik. Divite se sve dok ne naiđete na ploču u unutrašnjosti na kojoj piše da je veliki Buda sagrađen 1993. godine uz pomoć dizalica, bušilica i svega ostalog što se pronalazi na modernim gradilištima. Sagrađen je otprilike u isto vrijeme kada i tunel do Fukuroda slapova i Ryujin viseći most. Jesu li rane devedesete bile zlatno doba japanske arhitekture? Ili zlatno doba gospodarskog kriminala? Ni jedno, ni drugo, ali i od svega po malo. Nakon desetljeća snažnog gospodarskog rasta, koji je počeo 50-ih godina i doveo Japan na poziciju drugog najjačeg svjetskog gospodarstva, japansko gospodarstvo je 1990. godine doživjelo kolaps i ušlo u dugačku recesiju koja je trajala deset godina, a neke posljedice se još danas osjete. Kako bi ponovno potaknula rast, japanska vlada se počela zaduživati i ulagati enormne količine novaca u infrastrukturne i građevinske projekte. Rezultat toga je država s jednom od najrazvijenijih infrastrukturnih i prometnih mreža na svijetu, ali i sa velikim brojem mostova koji nigdje ne vode, praznih autocesta, seoskih muzeja bez posjetitelja, umjetnih turističkih atrakcija izniklih iz ničega i drugih bespotrebnih ili prenapuhanih građevinskih projekata. Vrlo je upitno koliko je takva politika pomogla oporavku i tek su kasnije provedene ekonomske reforme stvarno pokrenule rast. Japan je naučio lekciju i danas novce puno više ulaže u obrazovanje i znanost, nego u upitne građevinske projekte. „Nije dovoljno unajmiti radnike da kopaju rupe i ponovno ih zatrpavaju.“ rekao je Toshihiro Ihori, professor ekonomije na tokijskom sveučilištu i time savršeno opisao tadašnju vladinu politiku poticanja gospodarstva.

U nedjelju navečer, nakon napornog, ali vrlo zanimljivog vikenda sam se vratio kući naučivši lekciju koju nisam očekivao da ću naučiti posjećivanjem turističkih znamenitosti. Lekciju koju bi, sudeći po nekim natpisima iz naših novina kojih se prisjećam, našim političarima također dobro došla, ali sumnjam da njihov ograničeni pogled seže do dalekog Japana.

Matane

*******

Što mislite o Homestay programu? 

Da li bi se osjećali ugodno da morate provesti neko vrijeme u domu potpunih stranaca s kojima se teško sporazumjevate?

Da li ste već bili u sličnoj situaciji?

Moram priznati da se nama ta ideja ni malo ne sviđa! :)

Pišite nam Vaša iskustva s putovanja i uživajte u vikendu!

Pozdrav od Bojana i 2 Maje!