subota, 18. travnja 2015.

GOST POST: Bojanov Japan - XI dio

Uskrs je prošao, gosti se vratili u Hrvatsku, a Bojan je ponovo sa nama! Danas će vam ispričati jednu prekrasnu priču i odvesti vas na vrlo zanimljiv festival! 

********

Demon zubiju oštrih poput noževa lutao je ulicama Kawasakija i promatrao ljude kako prolaze zaokupljeni vlastitim životima, problemima i sitnim svakodnevnim stvarima. Promatrao je tužna lica, sretna lica, bezizražajna lica, lijepa lica, ružna lica. Među rijekom lica koja se slijevala niz ulicu jedno od njih je u njemu probudilo nešto što nikada nije osjetio. Demon zubiju oštrih poput noževa se zaljubio u djevojku snježno bijelog lica koja se vraćala kući noseći svježu vodu s izvora. Sve je pokušao kako bi ju pridobio, ali ružni demoni s ogromnim oštrim zubima nisu baš najpopularniji među damama i pokušaji su mu bili uzaludni. Djevojka se odlučila za stasitog mladića iz dobre obitelji koji ima dobro plaćen posao i ugovor na neodređeno. Demon je kipio od ljubomore i nije mogao podnijeti gledati svoju odabranicu s drugim. Na njihovoj prvoj bračnoj sakrio se u vaginu svoje nesuđene ljubavi i kada su novopečeni mladenci krenuli konzumirati brak, demon je mladoženji svojim oštrim zubima odgrizao muškost. Zbog tehničkih problema koje je uzrokovao zli demon mlada djevojka se odlučila ponovno udati, no ni ovaj puta nije odabrala demona. Odabrala vrlo naočitog gospodina koji je bio puno stariji od nje, ali je zato bio ugledan i uspješan poduzetnik s čvrstim vezama u lokalnoj politici. Demon je i dalje bio skriven u njenoj vagini gdje se do sada već udomaćio i na isti način je presudio novom mužu svoje nesuđene ljubavi. Nakon već drugog braka koji je propao iz tehničkih razloga mlada djevojka je shvatila što je uzrok njenih jada i odlučila je demonu stati na kraj. Za to je angažirala lokalnog kovača koji je po njenoj narudžbi dizajnirao i napravio čelični falus. S njim je mlada ljepotica odlučila simulirati prvu bračnu noć i prevariti zlotvora koji nastanjuje jedan od njenih tjelesnih otvora. Plan joj je uspio. Naivni demon zagrizao je čelični falus, slomio zube koji su bili njegov najveći ponos. Posramljen je pobjegao i više nikada nije viđen, a mlada ljepotica se napokon mogla udati za trećeg po redu odabranika njenog srca, gospodina puno starijeg od nje, lokalnog mafijaša, seljačinu s dobrim vezama u politici.

Tako otprilike, uz malo pjesničke slobode koju sam si dozvolio, glasi legenda o čeličnom penisu koja je nastala na području današnjeg Kawasakija u 16. stoljeću. Legenda je izvor Kanamara Matsuri ili festivala čeličnog falusa koji je počeo 1977. godine i od tada se održava svake prve nedjelje u travnju.
Kawasaki od Tokija dijeli samo rijeka Tama i nalazi se na pola puta do Yokohame. Yokohama i Kawasaki, iako zasebni gradovi, su zapravo predgrađa Tokija. Kao Čepin od nekoliko milijuna stanovnika. Tipičan japanski grad ispunjen betonom, uskim ulicama, hramovima i novim zgradama, ističe se jedino po velikoj koncentraciji teške industrije koja se nalazi većinom uz obalu. Ipak, unazad 10 godina, prvenstveno zahvaljujući internetu, među turistima grad postaje sve poznatiji po festivalu koji slavi čelični falus iz prepričane legende.
Kawasaki city
Nedjelja je bila kišna i hladna. Prijatelj koji me došao posjetiti iz dalekog Osijeka i ja smo se ustali u nehumano rano jutro i zajedno s ostatkom internacionalnog društva unatoč kiši i s osmijehom na licu smo sjeli u autobus za Tokio. Putem smo pjevali razne planinarske pjesme koje umirovljenici pjevaju u planinarskim društvima dok se penju na Papuk, veselo se ljuljuškajući uzdignutih laktova ne skidajući osmijeh s lica.Ne mogu se sada sjetiti teksta, ali ima nekakve veze s gojzericama. Kiša je padala sve jače. Iz autobusa smo izašli na glavnoj tokijskoj stanici i nakon dva presjedanja smo napokon sjeli na treći vlak koji nas je vodio do odredišta. U vlaku smo upoznali veselu Talijanku koja je u 09:30 ujutro uspjela biti mrtva pijana i na japanskom, razvlačeći riječi nam je objašnjavala kako je za doručak jela/pila pivo. Nije da nismo to sami uspjeli zaključiti, ali je svejedno imala potrebu to naglasiti. To i još milijardu drugih stvari koje nas ni malo nisu zanimale. Kada je talijanski pijani udav rekao da isto ide na festival me oblio hladan znoj pri pomisli da ću ju stalno morati slušati ili ne daj bože nositi ili zvati hitnu kada se neizbježno sruši od alkohola. Na sreću se prvo morala naći s prijateljicom i putovi su nam se na izlazu iz stanice razišli. Kiša je nemilosrdno udarala o moju kapuljaču. Zadovoljno sam se sjetio kako sam prije 7 mjeseci kupovao jaknu u osječkom Pull & Bearu i pitao prodavačicu je li jakna vodootporna. On je odlučno i čak pomalo uvrijeđena pitanjem odgovorila: „Naravno da je jakna vodootporna!“ Ohrabren tim riječima samouvjereno sam nastavio koračati sada ne samo kroz kišu, nego i kroz more kišobrana koji su se svi kretali u jednom smjeru i pokušavali mi iskopati oči. Nakon nekoliko minuta hoda smo stigli do Kanayama hrama koji se veličinom svrstava u male hramove. Prvo što smo ugledali su tri vrlo zanimljiva mikoshija ili 
prijenosna svetišta.
Zvijezda festivala


Ne moram ih previše opisivati. Slike govore za sebe. Najveći i najfebjulus mikoshi je donirala lokalna udruga transvestita čiji članovi ga i nose u procesiji kroz grad. Iako je festival teško ozbiljno shvatiti, ne radi se o šali ili nekakvoj parodiji, nego o pravom japanskom religioznom festivalu koji uključuje sve što drugi slični festivali imaju. Kanayama hram je dugo vremena bio mjesto gdje su se prostitutke molile za zaštitu od spolnih bolesti, a danas ljudi dolaze kako bi se molili za lak porod, harmoniju u braku i uspjeh u poslu. Započinje molitvom svećenika te se nastavlja s procesijom mikoshija po gradu.


George je našao nove prijateljice
Ipak na ovom festivalu je atmosfera opuštenija i svećenici su jedini koji nose tradicionalnu odjeću. Vrlo brzo sam zamijetio velik broj transvestita koji su obukli svoju najsvečaniju odjeću i nanijeli dupli sloj šminke što je pogotovo primjetljivo kod starijih gospođa/gospodina. Kada ste 60-godišnji podeblji muškarac potrebne su kante šminke da bi donekle podsjećali na ženu. Razgledavajući štandove vrlo brzo uočite lajtmotiv manifestacije. Lizala, svijeće, mochi i sve drugo što možete kupiti je u obliku penisa. Jedino su limenke piva uspjele zadržati klasični oblik. Ispred hrama su postavljena dva drvena spolovila kako bi se posjetitelji mogli s njima slikati. Bili su vrlo popularni i bilo im je gotovo nemoguće prići tako da vas nažalost neću razveseliti slikom sebe kako jašem veliki drveni falus.

Slika je pronađena na internetu, ali nije ni malo neobičan prizor na Kanamara festivalu

svijeće

lizala
Nebo je i dalje slinilo po nama, meni je postajalo neobično hladno na ramenima te sam počeo sumnjati u istinitost tvrdnji prodavačice iz Pull & Beara. „Nije valjda lagala? Ma nemoguće!“ pomislio sam i zajedno s ostatkom društva krenuo se probijati do glavnog dijela hrama gdje se nalazi izvorni metalni falus na kojem je demon navodno polomio zube. Na putu sam ugledao malu djevojčicu anđeosko plave kose kako bezbrižno liže lizalo u obliku penisa držeći tatu za ruku. Činilo se da nitko osim nas u tome ne vidi ništa sporno te smo se nastavili probijati kroz gužvu pokušavajući taj uznemirujući prizor što prije izbrisati iz glave. Ljudi je ipak bilo previše i koliko god smo se trudili nismo uspjeli vidjeti najveću zvijezdu festivala. Još prije sat vremena mi je raspoloženje progresivno počelo opadati zbog neumorne kiše, sve veće gužve i sve jačeg osjećaja hladnoće. Počeo sam ozbiljno sumnjati u istinitost tvrdnje prodavačice. Otkopčao sam jaknu i rukom ustanovio da su mi ramena potpuno mokra. Lažljiva bezobraznica! U oči me gledala i lagala bez da je trepnula. Ovo je bila zadnja kap koja je prelila poslovičnu čašu i nisam bio jedini koji se tako osjećao. Odlučili smo napustiti festival prije nego što je počela procesija i glavni dio festivala. Jedva smo se uspjeli probiti kroz gomilu ljudi i zlih kišobrana koji vam pokušavaju iskopati oči do izlaza gdje smo ustanovili da smo pobjegli na vrijeme. Red turista koji su čekali na ulazak u prostor festivala je sezao sve do ulaza u stanicu koja je bila 5 minuta hoda od hrama. Mokri i mrzovoljni smo otišli pronaći toplo mjesto gdje se možemo dobro natrpati hranom koja nije u obliku penisa.

Što sam naučio iz ove male avanture? Svirepe prodavačice u Pull & Bearu lažu čim zinu; što je muškarac stariji, sve mu je teže izgledati kao uvjerljiva žena; nema ništa čudno kada mala nevina djevojčica liže lizalo u obliku penisa. Za ovo zadnje nisam baš siguran. Također sam saznao da je Kanamara Matsuri poznat prvenstveno među turistima i da malo koji Japanac, čak i ako je stanovnik Kawasakija, zna za njega. Festivali, bili religiozni ili sekularni, su vrlo važan dio japanske tradicije i idući puta ćemo govoriti o najvećim i najvažnijim festivalima koji se svake godine održavaju diljem Japana. Možda sam prvo trebao pisati o ozbiljnim festivalima, ali sam doživljaje iz Kawasakija htio što prije staviti na papir dok su još svježi.


Matane

************

Jeste uživali? ;)

Pozdrav od Bojana i Maja

4 komentara:

  1. Nikad nisam mislila da ću u postu o Japanu ugledat ime sela mog malog xD Legenda je ful zanimljiva, festival još zanimljiviji (i uznemirujuć na nekoj razini haha) a prodavačice da lažu čim zinu - pih lega, to si trebao znati već odavno :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Ušunjao sam se na blog s nadom da je novi post objavljen i evo ga. Ne znam da li sam više fasciniran bizarnošću Japanaca kojoj je očito samo nebo granica ili Bojanovim slikovitim i humorističnim opisima iste. Neka i dalje nastavi njegovati umjetničku slobodu u pisanju, jer sam se uspio par puta naglas nasmijati.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. :) To nam je jako drago, a znamo da će i Bojanu biti kad vidi komentar! :) Hvala!

      Izbriši

Voljele bi čuti vaše mišljenje!